Zašto je kršćanstvo bilo toliko privlačno stanovnicima antičkih gradova

U antičkim metropolama kršćanstvo je moglo iznenađujuće brzo pustiti korijenje. Koji su čimbenici, uz samu poruku, u pojedinim gradovima tome posebno pogodovali? Jedan novi filmski projekt krenuo je za tim pitanjima. Novozavjetni bibličar Jan Rüggemeier u razgovoru za katholisch.de iznosi glavne uvide.

Korint, Efez, Filipi: upravo su metropole mediteranskog svijeta bile mjesta na kojima se rano kršćanstvo moglo širiti i gdje ga prvi put možemo “uhvatiti” u povijesno opipljivom obliku. Odatle se Isusov pokret postupno probio sve do samog središta Rimskog Carstva. Koji su različiti preduvjeti pogodovali tom širenju u različitim gradovima? I zašto je kršćanstvo, za razliku od mnogih drugih kultova, preživjelo antiku?

Tim znanstvenica i znanstvenika sa sveučilišta u Bonnu i Bernu bavio se tim pitanjima u istraživačkom projektu i pritom obilazio antička nalazišta. Jedan od rezultata je i filmska serija koja se upravo objavljuje. Jan Rüggemeier, novozavjetni znanstvenik s Fakulteta evanđeoske teologije u Bonnu, govori o projektu i o tome što je novo donio.

Profesore Rüggemeier, širenje kršćanstva u antici temeljito je istraženo. Što se tu uopće još može dodati?

Rüggemeier: Točno je da je ta tema već dugo u fokusu. Još je crkveni povjesničar Adolf von Harnack početkom prošlog stoljeća rekao da je kršćanstvo u nastajanju bilo “religija gradova”. Temeljna teza stoji: urbanost mu je pomogla da se probije. Ali urbani konteksti na Mediteranu bili su vrlo različiti. Gradovi poput Efeza i Rima, stvarni velegradovi onoga vremena, ne mogu se jednostavno usporediti s Filipima, rimskom kolonijom. U našem istraživanju i filmskoj seriji snažno se koncentriramo na lokalne posebnosti. To nas razlikuje od ranijih pristupa.

Kako je poruka galilejskog putujućeg propovjednika, koji je još k tome umro tako sramotnom smrću, mogla zahvatiti baš gradsko okružje?

Rüggemeier: U to vrijeme vidimo snažan trend individualizacije, pa i kad je riječ o nadama vezanim uz zagrobni život. Kršćanstvo iznosi posebno jasnu i “uhvatljivu” eshatološku perspektivu, s konkretnim obećanjem spasenja. To osobito odjekuje u urbanim sredinama, gdje tradicionalna religioznost često nudi prilično neodređene predodžbe. Na mnogim nadgrobnim natpisima pokojni doslovno žale što je njihov lijepi život završio. Kršćanski govor o raju, nasuprot tome, nudi mnogo pozitivniju i konkretniju perspektivu.

Kršćanstvo naglašava učenje o ljubavi i empatiji. Koliko je to bilo presudno?

Rüggemeier: U usporedbi s antičkim svijetom, to je zasigurno njegova posebnost. Dok, primjerice, stoička filozofija teži apatiji, kršćanstvo traži suosjećanje s patnicima, i to i izvan vlastite zajednice. Iz toga rano nastaju konkretne socijalne prakse. Najkasnije tijekom pandemija u 2. i 3. stoljeću postaje uočljivo da kršćani, za razliku od mnogih liječnika, ostaju u gradovima, skrbe za bolesne i pritom čak prihvaćaju rizik vlastite bolesti ili smrti. Za suvremenike oblikovane helenističko-rimskim društvenim sustavom, sve je to imalo i subverzivnu crtu.

Što je, primjerice, pogodovalo usponu kršćanstva u Filipima?

Rüggemeier: U Filipima je postojala snažna prožetost rimskim sustavom vlasti. Među stanovnicima je bila raširena predodžba da rimski građanin napreduje uz društvenu “karijernu ljestvicu”. Nasuprot tome, Pavao u Poslanici Filipljanima donosi svoj poznati himan: Bog koji se spušta k ljudima i ponizuje se sve do smrti. To je snažan kontrast rimskim predodžbama, jedan drugačiji vrijednosni sustav. Tu su i veliki trgovački tokovi, kojima ljudi, ne samo trgovci nego i migranti općenito, sa svojim uvjerenjima dolaze u grad. Postoji velika kulturna raznolikost i znatna otvorenost prema novim religijskim idejama.

Postoje li i “infrastrukturni” faktori rasta koji su dosad bili manje uočeni?

Rüggemeier: Ako gledamo Rim, paralelno s nastajanjem kršćanstva razvija se i tržište knjiga. Postoje izdavači i nešto poput radionica za umnažanje tekstova, mogli bismo reći rani “copy shopovi”. Mogli ste ući u trgovinu i dati umnožiti spis, a ponešto je bilo i na zalihi. Tako se umnažala i Pavlova Poslanica Rimljanima. Malo je vjerojatno da su prvi Kristovi vjernici sami masovno prepisivali te tekstove. Vjerojatno su koristili postojeću infrastrukturu, tim više što se u ranom kršćanstvu općenito vrlo mnogo pisalo. Pokret je, dakle, itekako profitirao od nastajućeg tržišta knjiga.

Vjera se brzo širila preko društvenih slojeva. Kako je gradsko okružje u tome pomoglo?

Rüggemeier: U početku je riječ ponajprije o osobama koje su, poput Priske i Akvile u Novom zavjetu, predstavnici srednjeg sloja: ljudi s obrtom ili manjim poslom. U urbanom okruženju susretali su se pragmatično, u radionicama, stanovima ili najamnim zgradama, i tako dopirali do različitih miljea, ovisno o mjestu. Upravo su najamne zgrade omogućavale pristup širokim slojevima stanovništva: od imućnijih stanara na nižim katovima do obitelji koje su gore živjele na nekoliko kvadratnih metara. To nije bila skupina koja je djelovala “u tajnosti”, nego je bila upisana u široko gradsko društvo. Budući da se kršćanstvo u nastajanju okupljalo tamo gdje je život pulsirao, moglo je djelovati iznutra, prema društvu. To se vidi i u nastalim tekstovima, koji se obraćaju različitim društvenim krugovima i razinama obrazovanja.

Kako su priče o progonima i mučeničke tradicije jačale pokret?

Rüggemeier: Danas smo oprezniji u procjeni toga jesu li “veliki progoni kršćana” doista bili takvih razmjera. Moguće je da su neke priče retrospektivne projekcije 2. stoljeća na 1. stoljeće. Progoni su se obično događali kad bi izbila veća pobuna i kad je državna vlast morala intervenirati. Inače su kršćani često prolazili “ispod radara”. Naravno da je bilo mučeništava, ali presudan nije broj, nego njihova snaga zračenja. Riječ je o autentičnosti: osoba koja je spremna za svoju vjeru dati život pokazuje koliko joj to doista znači. To se potom književno obrađivalo, sve do toga da Rim, s Petrom i Pavlom, dobiva dva mučenika kao ključne figure identifikacije, iz kojih rimska zajednica izvodi i svoj autoritet.

Zašto je kršćanstvo preživjelo, dok su mnogi antički kultovi nestali? Koji su “tvrdi” faktori?

Rüggemeier: Ni kao znanstvenici ne možemo sve do kraja raščlaniti. Nešto ostaje misterij. Ali ono što možemo opisati jest sljedeće: vjera u Krista okuplja u jednoj cjelini mnogo toga što je u različitim kultovima bilo razdvojeno. Ona donosi i pojednostavljenje: imate jednog Boga koji je “zadužen” i za ozdravljenje, i za spasenje u zagrobnom životu. Uz to, kršćanska poruka iznimno je sposobna uvijek iznova prilagoditi se promjenjivim društvenim okvirima u gradovima.

Na čemu se to vidi?

Rüggemeier: U gradovima toga vremena postoje filozofski “priručnici za život” s jasnim, kratkim maksimama o tome kako uspješno živjeti. Na tom tržištu i kršćanstvo u nastajanju imalo je što ponuditi. Pavlove poslanice u drugom dijelu uvijek sadrže etička promišljanja koja su nevjerojatno konkretna u odnosu na gradski život. Ona nude situacijsko usmjerenje. I nastaju u komunikacijskom kontekstu: vjernici na terenu postavljaju pitanja, a Pavao odgovara. Te su ideje vrlo prilagodljive. Uzmimo Pavlovu metaforu tijela: ta se slika u sljedećim desetljećima i stoljećima uvijek iznova naglašava i prilagođava raznim situacijama. Ponekad služi za govor o su patnji s progonjenom braćom i sestrama. Ponekad se preoblikuje kako bi se imućnije članove zajednice potaknulo na socijalnu potporu.

Što iz uvida projekta zaključujete za današnje stanje kršćanstva?

Rüggemeier: Upadljivo je da kršćanstvo danas više ne “pobjeđuje” nužno u gradovima. Ono što mi je fascinantno jest da je kršćanstvo u nastajanju bilo svojevrsna medijska avangarda. Ne samo da je sudjelovalo na tržištu knjiga i pratilo prijelaz sa svitka na kodeks, nego je tu promjenu i snažno oblikovalo, jer su se tekstovi tako mogli lakše prenositi, jednostavnije komentirati i brže pronalaziti. Kršćanstvo je taj medij u prvim stoljećima praktički usavršilo. Volio bih da danas učini nešto usporedivo. Možda zato filmski projekt i ima smisla.

Razgovor vodio Matthias Altmann