Zašto pentekostalne crkve rastu u Latinskoj Americi?

Latinska Amerika tradicionalno se smatra katoličkim kontinentom, no pentekostalne i druge slobodne crkve posljednjih desetljeća bilježe snažan rast. Razlozi nisu samo religijski jer je njihov uspon usko povezan i s dubokim društvenim promjenama.

Tko bez posebnog plana prošeta središtem Rio de Janeira, teško može ne primijetiti mnoštvo crkava. Kipovi Blažene Djevice Marije, prikazi svetog Sebastijana, zaštitnika grada, barokne štukature i sjajni svijećnjaci svjedoče o katoličkom nasljeđu Brazila gotovo na svakom koraku. No dovoljno je krenuti prema periferiji i slika se mijenja. Uz velike prometnice i na rubovima favela nižu se blještavi natpisi velikih pentekostalnih crkava. Udio katolika u Brazilu opada, dok broj evangelikalnih i pentekostalnih vjernika raste, a sličan se proces odvija i u drugim dijelovima Latinske Amerike.

Kao nasljeđe kolonijalnog razdoblja, zemlje Latinske Amerike stoljećima su bile dominantno katoličke, premda se religijska slika u svakoj od njih razvijala drukčije. Brazil je, primjerice, i dalje izrazito religiozno društvo: čak 79 posto stanovnika u istraživanju iz 2024. godine izjavilo je da im je religija važna. U Argentini to kaže tek 37 posto ispitanika, dok se između tih dviju krajnosti nalaze Peru sa 67 posto, Kolumbija s 57, Meksiko s 50 i Čile s 40 posto.

Jedan je trend, međutim, gotovo posvuda isti: sve se više ljudi udaljava od Katoličke crkve, dok su protestantske zajednice postale trajnim dijelom religijskog krajolika, premda njihov utjecaj nije svugdje jednak. U Brazilu danas protestanti čine gotovo trećinu stanovništva, dok je u Meksiku riječ o otprilike svakom desetom stanovniku. U Panami i Dominikanskoj Republici pripadnici pentekostalnih zajednica danas čine čak više od polovice stanovništva.

„Dugo zanemarivano, a danas sve češće opisivano obraćenje velikih dijelova stanovništva različitim oblicima evangelikalizma predstavlja jednu od najvećih demografskih i kulturnih promjena, ali i promjena političke kulture i društvenog mentaliteta u Latinskoj Americi posljednjih desetljeća. Dok su evangelikalne skupine dugo stajale podalje od političke arene, u međuvremenu su postale važni politički akteri“, piše stručnjak za Latinsku Ameriku Jonathan Neu u tekstu za Zakladu Konrad Adenauer, blisku njemačkom CDU-u.

Teologija oslobođenja i nove crkve

Kolonijalno nasljeđe, zajedno s velikim društvenim promjenama, igralo je važnu ulogu i u nastanku novih slobodnih crkava. Od 1960-ih godina Latinska Amerika prolazi kroz duboku preobrazbu: dotadašnja agrarna društva ubrzano se industrijaliziraju, a milijuni ljudi sele sa sela u gradove. Tradicionalne društvene veze pritom slabe ili potpuno nestaju, uključujući i vezu s Crkvom.

U gradovima su više društvene klase i dalje snažno obilježene katoličkom tradicijom i kolonijalnim nasljeđem, ali za siromašne koji pristižu na periferije infrastrukture gotovo da nema. Mnogi ostaju bez sigurnosti poznatoga svijeta, siromašni su i bez stvarnoga glasa u društvu.

U takvim okolnostima razvija se i teologija oslobođenja. Crkvene bazne zajednice pokušavaju nadomjestiti izgubljene strukture seoskih zajednica i ponuditi ljudima novi oblik pripadnosti. No one nisu jedine koje primjećuju stanovnike siromašnih rubova velikih gradova. Isto čine i karizmatski propovjednici pentekostalnih slobodnih crkava, premda polaze iz posve drukčije teološke i političke perspektive.

Isusovac Martin Meier, glavni direktor njemačke katoličke humanitarne organizacije Adveniat, za katholisch.de tvrdi da je taj proces uvelike bio usmjeravan iz Sjedinjenih Američkih Država.

„Cilj je bio potisnuti pokret baznih zajednica i teologiju oslobođenja koja je nakon Drugoga vatikanskog koncila pogrešno označavana kao marksistička“, kaže Meier.

Pentekostalne zajednice istodobno su počele popunjavati praznine koje su ostavljale državne institucije. Jonathan Neu objašnjava da je u okolnostima krajnjeg siromaštva, nasilja i društvene marginalizacije osobito privlačna vjera koja ljudima nudi jasna pravila i oslonac te ih iz dana u dan osnažuje da usred sveprisutnog očaja ne podlegnu samouništenju.

Njihov se pristup i teološki razlikuje od katoličke teologije oslobođenja. Dok se potonjoj ponekad prigovara da je siromaštvo znala i romantizirati, pentekostalne crkve dolaze s drukčijim obećanjem: mogućnošću društvenog i gospodarskog uspona.

U središtu mnogih takvih zajednica nalazi se takozvano evanđelje prosperiteta. Onoga tko živi u skladu s Božjom voljom, vjeruje se, Bog će nagraditi novcem, uspjehom i društvenim ugledom. Takvo shvaćanje osobito je zanimljivo kada se logika obrne: ako je netko bogat i uspješan, onda se lako zaključuje da je očito i moralno mnogo toga učinio kako treba.

„Među čimbenicima njihova uspjeha nalaze se jednostavne i jasne poruke, nedvosmisleni i strogi moralni zahtjevi te obećanje propovjednika i osnivača crkava da svaki pojedinac može postići, pa i gospodarski, uspjeh ako svoju čvrstu vjeru potvrđuje donacijama, djelima i molitvama“, objašnjava Meier.

U određenom smislu takav model doista proizvodi uspjeh. Neki članovi tih zajednica uspijevaju se društveno uzdići, no još češće to uspijeva samim propovjednicima zahvaljujući donacijama koje neumorno traže od svojih vjernika. Ni to, međutim, zajednica ne mora doživjeti kao proturječje. Bogati propovjednik može postati živi dokaz da je uspon moguć: netko iz njihove sredine tko pokazuje da se može uspjeti.

No postoji i druga strana priče.

„Istodobno, nemali broj vjernika koji su godinama zajednici davali i ono malo što su imali ostaje siromašan, što im se potom tumači čak i kao znak nedostatka vjere, dok njihovi pastori postaju milijunaši. Napetost između uvjerenja da vlastitom vjerom mogu promijeniti svoj život i ekonomske eksploatacije neizbježno pripada ambivalentnoj naravi neopentekostalizma“, piše Neu.

Ta je transformacija ostavila posljedice i na teologiju i na samu atmosferu tih zajednica. Mnoge pentekostalne crkve u počecima su djelovale u malim garažama, gdje se siromašnima propovijedalo o krivnji, odricanju i križu. S društvenim usponom zajednica i njihovih vođa garaže se pretvaraju u blještave palače, a naglasak se, osobito u novopentekostalnim ili neopentekostalnim zajednicama, premješta na spasenje, blagoslov i uspjeh. Askeza više nije osobito popularna.

Za dio društva neopentekostalne su crkve postale uvjerljivim odgovorom na potrebe suvremenog čovjeka. Postoje bogoslužja posvećena uspjehu, ljubavi ili zdravlju. Kada je riječ o ozdravljenjima, nerijetko se pojavljuju i egzorcizmi. Istodobno, pripadnost određenoj vjerskoj zajednici u oblikovanju osobnog identiteta pripadnika slobodnih crkava ima znatno veću ulogu nego što je to slučaj u društvu u cjelini.

Takva religijska dinamika neizbježno proizvodi i političke posljedice. Pentekostalne zajednice svoje često stroge moralne stavove i konzervativne predodžbe o društvu sve snažnije unose u javni prostor.

„Bivši krajnje desni brazilski predsjednik Jair Bolsonaro svoju je političku moć, uz otvoreno mesijansko samorazumijevanje, vrlo svjesno gradio na evangelikalnim crkvama i pentekostalnim pokretima, osobito snažnima u brazilskim gradovima. Čak i argentinski predsjednik Javier Milei, koji se predstavlja kao libertarijanac, koristi evangelikalne megacrkve za širenje svojih poruka jer ondje, za razliku od katoličkih crkava u zemlji, ne mora slušati kritike vlastite politike“, objašnjava Meier.

Ipak, važno je izbjeći pojednostavljivanje. Pentekostalne se crkve međusobno izrazito razlikuju, i teološki i politički. U pojedinim trenucima mogu ostvariti golem politički utjecaj, ali ne postoji jedinstven i dosljedan politički program koji bi ih sve povezivao.

Pojedine pentekostalne zajednice posljednjih se godina, međutim, spominju i zbog veza s organiziranim kriminalom. Neke crkve postoje samo kao sredstvo za pranje novca, pri čemu porezne povlastice koje uživaju vjerske zajednice dodatno olakšavaju takve prakse. Pojedine zajednice surađuju i s kriminalnim skupinama koje kontroliraju favele te za svoje usluge rado primaju donacije.

Sigurnosni stručnjak Robert Muggah iz brazilskog think-tanka Igarapé u razgovoru za časopis „welt-sichten“ govori o svojevrsnom „zatvorsko-crkvenom kanalu“. U Rio de Janeiru danas je čak 81 od 100 organizacija civilnog društva koje djeluju u zatvorima evangelikalna. Paralelno s time povećao se i broj narkobosova koji se javno izjašnjavaju kao pripadnici slobodnih crkava.

Katolička crkva nešto je izgubila

Pogled na sve te različite promjene koje zahvaćaju zemlje Latinske Amerike pokazuje da je Katolička crkva u tom procesu nešto izgubila.

„Katolička crkva mora samokritički priznati da su evangelikalci i pentekostalci još od početka urbanizacije 1960-ih godina znali prvi doći među ljude i potom ostati uz njih, osobito među onima koji su u potrazi za poslom napuštali sela i doseljavali u siromašna naselja na rubovima velikih gradova“, kaže Meier.

U tome vidi i odgovor na pitanje kojim bi putem Katolička crkva danas trebala krenuti.

„Katolička crkva snažna je ondje gdje, kao solidarna svjetska Crkva i u duhu opcije za siromašne, ostaje blizu ljudima u siromašnim četvrtima.“

Jer problemi zbog kojih su te zajednice svojedobno i postale toliko privlačne nisu nestali. Nedostatna zdravstvena zaštita, uspon populističkih političara i slabljenje demokracije i dalje obilježavaju velik dio kontinenta.

Na izlaznoj cesti iz Rio de Janeira spušta se večer. U siromašnim četvrtima postaje mračno, dok su golemi supermarketi uz autocestu obasjani gotovo zasljepljujućim svjetlom. Prepuni su ljudi koji u kolica slažu robu za robom.

Između njih stoje pentekostalne crkve, velike, osvijetljene i samouvjerene.

Njihov se rast posljednjih godina usporio, ali one više nisu prolazna pojava. U nizu latinoameričkih zemalja postale su trajnim dijelom društva te utječu na politiku i oblikuju javne rasprave.

Takav razvoj događaja suprotan je europskom iskustvu, gdje se religija već desetljećima povlači iz javnog života. U Latinskoj Americi razvio se drukčiji oblik postmoderne duhovnosti, za europske prilike pomalo neobičan, ali duboko ukorijenjen u društvene stvarnosti kontinenta.

U toj se novoj religijskoj stvarnosti susreću gotovo sva proturječja suvremene duhovnosti: potreba za pripadanjem i obećanje uspjeha, solidarnost i tržišna logika, nada da se život može promijeniti i opasnost da upravo ta nada postane robom.

Christoph Paul Hartmann