Zlostavljanje u Gospiću i šutnja sustava: gdje je Crkva uz žrtve?

Najnoviji slučaj višegodišnjeg zlostavljanja maloljetnog sjemeništarca u Gospićko-senjskoj biskupiji pokazuje koliko je hrvatska Crkva još uvijek razapeta između fraze o “nultoj toleranciji” i stvarne, evanđeoske odgovornosti prema žrtvama.

U Gospiću je ovih dana razotkriven još jedan slučaj zlostavljanja u Crkvi. Tridesetpetogodišnji svećenik Gospićko-senjske biskupije, prema dostupnim informacijama na visokoj poziciji unutar biskupijskih struktura, kazneno je prijavljen zbog sumnje da je između 2017. i 2022. godine spolno zlostavljao maloljetnog sjemeništarca povjerenog njegovoj skrbi. Policija je, postupajući na temelju prijave same biskupije, dovršila kriminalističko istraživanje i podnijela kaznenu prijavu zbog spolnog uznemiravanja maloljetnika. Osumnjičeni, koliko je zasad poznato, nije uhićen niti mu je određen pritvor. Ono što je za žrtvu bila višegodišnja noćna mora, u javnosti se još jednom pojavilo kao tek jedan „slučaj“ u nizu crnih kronika.

Gospićko-senjska biskupija potvrdila je da je, „u skladu sa zakonskim obvezama“, slučaj prijavila civilnim vlastima te da je „u okviru crkvene nadležnosti“ pokrenula sve propisane postupke. U kratkom priopćenju ponovno se koristi formula o „nultoj toleranciji prema bilo kakvom obliku zlostavljanja“ i poziva sve koji imaju saznanja da se obrate nadležnim institucijama. Istodobno se poručuje kako, zbog tijeka istrage, biskupija „ne može davati nikakve dodatne izjave“. Jezik je pritom hladno administrativan. Govori se o predmetu, procedurama i nadležnostima, ali ni jednom riječju ne progovara se o konkretnoj patnji konkretne žrtve.

U isto vrijeme građani Gospića i dio vjernika javno izražavaju strah od mogućeg zataškavanja. Upozoravaju na šutnju crkvenog vrha i na činjenicu da se osumnjičeni svećenik više ne pojavljuje na misama, ali da, prema navodima koji kruže u javnosti, i dalje živi u biskupijskoj kući. Ta nelagoda nije plod nekakve medijske histerije, kako se takve reakcije nerijetko pokušava diskreditirati, nego rezultat dugog iskustva u kojem su se crkveni skandali prečesto rješavali tiho, iza zatvorenih vrata, s više brige za ugled institucije nego za dobro onih najmanjih. Sama činjenica da je biskupija prijavila slučaj policiji svakako jest pomak u odnosu na prošla desetljeća. Ali danas to više nije dovoljno da bi se moglo govoriti o vjerodostojnoj odgovornosti.

U tom svjetlu osobito snažno odjekuju nedavne riječi pape Lava XIV. upućene Papinskoj komisiji za zaštitu maloljetnika. Papa je jasno poručio da prevencija zlostavljanja „nije opcijski zadatak, nego konstitutivna dimenzija poslanja Crkve“. Zaštita maloljetnika, naglašava, ne smije ostati izdvojeno područje ili tehnički dodatak crkvenom životu, nego mora prožimati pastoral, formaciju, upravljanje i disciplinu. Još važnije, Papa upozorava da prevencija nije samo skup protokola i pravnih procedura, nego proces obraćenja u kojem Crkva uči slušati patnju žrtava. Njihova iskustva, koliko god bila bolna i teška za čuti, donose istinu na vidjelo i otvaraju jedini vjerodostojan put nade i obnove.

Promatran iz te perspektive, gospićki slučaj razotkriva bolnu prazninu između papinske vizije i domaće crkvene prakse. U dostupnim crkvenim istupima nema glasa žrtve. Nema jasne informacije o tome kakva joj je psihološka, duhovna i materijalna pomoć ponuđena. Nema ni spremnosti da se javno preuzme odgovornost za moguće propuste u formaciji, nadzoru i upravljanju vlastitim kadrovima. Sve se zasad svodi na minimalno ispunjavanje zakonskih obveza i na kontrolirani institucionalni govor, dok se ono što Papa naziva „kulturom brige“ ponovno odgađa za neko neodređeno sutra.

Zato gospićki slučaj nije tek lokalna crna kronika ni prolazni medijski skandal. On je ogledalo Crkve u Hrvatskoj. Pitanje je hoće li i ovaj put sve ostati na službenom priopćenju, proceduralnoj korektnosti i kolektivnom zaboravu, ili će ovaj slučaj postati točka stvarnog obraćenja. Obraćenja u kojem crkvene strukture konačno uče ono što Papa traži: da svaka crkvena zajednica nauči slušati žrtve, stati uz njih i dopustiti da njihova bol promijeni način na koji Crkva živi, propovijeda i upravlja. O odgovoru na to pitanje ne ovisi samo reputacija jedne biskupije. O njemu ovisi i vjerodostojnost evanđelja koje Crkva u Hrvatskoj tvrdi da naviješta.

dm