Pola stoljeća đakonata: služba koja povezuje svijet i Crkvu

Prošlo je 50 godina otkako su zaređeni prvi trajni đakoni u limburškoj biskupiji u Njemačkoj. Trojica njih govorili su o svojoj službi i kako se žene odnose prema tome.

Ne postoji univerzalni profil trajnog đakona, kaže Michael Schönberger, glasnogovornik Limburškog đakonskog vijeća. “Profil posla je šarolik: bilo u sekularnom poslu, bilo u crkvenoj službi, on je službenik Katoličke crkve, oženjeni klerik koji pastoralno prati ljude od kolijevke do groba”, kaže on. “Super je biti u braku, imati obitelj, a u isto vrijeme raditi u civilnom ili glavnom poslu kao đakon”, oduševljen je Schönberger otvorenim profilom ove pomalo zaboravljene službe.

“Velika prednost” braka

Mathias Wolf je trajni đakon i voditelj obuke za buduće đakone. Za njega je velika prednost biti oženjen kao đakon, jer ga se izvana percipira kao „jednog od nas“. Međutim, đakon nema nikakvu moć, ne predvodi euharistijska slavlja, ne ispovijeda. „On ne uči živjeti svoj autoritet kroz službu, nego kao osoba“, objašnjava Hans-Jürgen Braun, biskupov predstavnik za trajni đakonat.

Da bi odgovorili na pitanje što još danas motivira mladiće da teže ovoj službi, trojica trajnih đakona ne moraju dugo razmišljati: Zanimljivo je što nijedan dan nije kao drugi, a kao drugo, bitno im je pratiti ljude i naviještati evanđelje.

Ova trojica đakona se slažu da je služba đakona moguća prilika za preoblikovanje Crkve. Civilni đakoni, na primjer, živjeli su svoj đakonat u svijetu – bilo kao glazbenici, liječnici, obrtnici, informatičari, učitelji ili savjetnici za menadžment. Đakoni koji su zaposleni na puno radno vrijeme rade, između ostalog, kao zatvorski kapelani, policijski kapelani, u školskoj službi ili u upravnom sektoru. Oni se jednoglasno zalažu za uvođenje ženskog đakonata, ali ne kao njegove puke kopije. Michael Schönberger ističe da bi bilo kobno za budućnost Crkve “ne dopustiti ženski đakonat”.

Žene trajnih đakona

Kad smo već kod žena: prije nego dođe do ređenja, traži se pristanak supruge. Time potvrđuju da će podupirati službu svoga supruga, objašnjava Braun. Oni su uključeni u pripremu za ređenje, a istodobno se “solidariziraju jedni s drugima”. Postoje mnogi susreti i duhovne vježbe, a uključene su i u druga planiranja. “Žene su donijele mnoge ideje i koncepte”, kazao je Schönberger, a Wolf upozorava: “Ovisno o tome gdje je njezin suprug zaposlen kao đakon te tako postaje javna osoba. To mora prihvatiti i kreativno oblikovati.”

Povijest službe

Đakoni postoje još od najranijih vremena Crkve. Od petog stoljeća đakonat je zapušten da bi u Zapadnoj crkvi najkasnije do devetog stoljeća postao samo prijelaz na putu prema svećeništvu. S Drugim vatikanskim saborom (1962.-1965.) vraćaju se trajni đakoni. Godine 1967. papa Pavao VI. ponovno je uveo đakonat kao samostalnu službu u Crkvi. (mt)