Sociolog religije: Zašto Uskrs nije popularan kao Božić
Tockazarez.hr
22.04.2025
katholisch.de
Uskrs je središnji kršćanski blagdan – no društveno je i dalje u sjeni Božića. Zašto je tomu tako? Religijski sociolog Gert Pickel objašnjava ulogu simbola, društvenih veza i sekularizacije – te zašto Božić, i bez vjere, ostaje neizbježan.
Gospodine Pickel, kršćanski blagdani imaju različitu razinu društvene prisutnosti. Uskrs je teološki najvažniji, no Božić je znatno popularniji. Kod Duhova ili Tijelova, mnogi više ni ne znaju o čemu je riječ. Zašto?
Pickel: Povijesno-idejni značaj blagdana općenito slabi. Sve je manje članova Crkve, a religija u društvu ima sve manji utjecaj. Ljudi možda znaju da se nešto slavi, ali se to njih više osobno ne tiče. Blagdan postaje društveno važan tek ako uspije nadilaziti svoj izvorni religijski sadržaj i povezati se sa širim društvenim vrijednostima. Božić je tu najbolji primjer: on je postao obiteljski blagdan, u kojem sudjeluju i oni koji već generacijama nemaju veze s vjerom – ako ni zbog čega drugog, onda barem zbog jaslica i unuka. Taj obiteljski okvir – pjesme, svjetla, bor – ključ je Božićeva uspjeha. Kad takva društvena veza izostane, zanimanje za blagdan brzo opada.
A zar nije Uskrs, sa svojim proljetnim ozračjem, potencijalno i privlačniji od zimskog Božića?
Pickel: Možda klimatski jest, ali socijalno nije. Božić ima prepoznatljivu ikonografiju i zvukovlje: svijeće, bor, darovi, pjesme. Uskrs toga ima puno manje. Uz to, protestantska tradicija je Veliki petak učinila osobito mračnim – što nije naročito privlačno djeci i mladima. Neke kršćanske zajednice pokušavaju to ublažiti glazbenim programima poput Bachove muke. Drugi svećenici nakon uskrsnih misa organiziraju druženja, kako bi stvorili prostor za zajedništvo. I to donekle funkcionira. Uskrs još ima neku prepoznatljivost. Ali kod blagdana poput Tijelova većina ljudi jednostavno više ne zna o čemu se radi.
Je li to rezultat samih blagdana ili povijesnog razvoja?
Pickel: Prije svega povijesti. Božić je, primjerice, u 19. stoljeću oblikovalo građanstvo, pretvorivši ga u kućni, obiteljski blagdan – s borom, darivanjem, pjevanjem. Uz to, Božić dolazi na kraju godine, u trenutku kada ljudi ionako traže bliskost, smisao, povlačenje i zajedništvo. Crkve su prepoznale tu potrebu i prilagodile bogoslužja – kako bi ljudi i dalje dolazili. Kod drugih blagdana u tome nisu bile toliko uspješne. Dobar primjer gdje još djeluju su obredi prijelaza – krštenje, vjenčanje, sprovod. Ljudi tada još uvijek očekuju duhovnu i društvenu pratnju. Neki čak ostaju članovi Crkve samo kako bi mogli imati crkveni sprovod ili biti kumovi. To su pokazala i istraživanja o članstvu u Crkvi. Mnogi prema religiji imaju izrazito pragmatičan odnos.
Istodobno se događaju i reinterpretacije blagdana – primjerice, Uzašašće Gospodinovo i Dan očeva u isto vrijeme. Što se tu događa?
Pickel: To se događa kad religijski sadržaj više nije “društveno poveziv”. Kad simboli izgube vezu s ljudima, kršćanski sadržaj lako ispada. Kod Božića se to još nije dogodilo, među ostalim i zbog pjesama koje su ostale u kulturi. Ali kod mnogih drugih blagdana jest. Uzašašće nema obiteljski okvir, ni jasne pjesme, ni obred. Nema emocionalne veze. Da bi blagdan „radio“, potrebna je povezanost između simbolike, društvenosti i duhovne ponude. A današnji ljudi imaju mnoštvo opcija. Religija je samo jedna – i u stalnom je natjecanju.
Sekularizacija sve više napreduje. Kako to utječe na samu ideju blagdana?
Pickel: Sve je manje ljudi koji uopće pokazuju interes. Zašto bi netko tko nije vjernik dolazio u crkvu? Ili ne zna što se tamo događa, ili je izlaskom iz Crkve rekao jasan “ne”. Uz to dolazi i prekid socijalizacije: vjersko znanje i iskustvo više se ne prenose s koljena na koljeno. Rezultat je da ljudi s religijom jednostavno više nemaju kontakt. I zato im ništa ne nedostaje kad ne idu u crkvu. Pa zašto bi slavili blagdan koji ne osjećaju kao svoj?
A istodobno se sve više javno obilježavaju blagdani drugih religija – primjerice, Bajram. Je li to prilika za dijalog ili potiče dodatnu podjelu?
Pickel: Ovisi kako se pristupa. Jedni se bune: „Sad još i ti drugi s nekim svojim blagdanima“. Drugi to doživljavaju kao obogaćenje i poziv da razmišljamo o vjeri izvan vlastitih granica – pa čak i izvan ekumenizma. Mislim da otvorenost uvijek pomaže. Čestitati blagdane, otići u džamiju, biti susjed. Crkveni službenici moraju biti spremni na susret s drugim religijama – jer, budimo realni, s obzirom na stupanj sekularizacije, uskoro će svećenici i imami biti jedini koji u društvu još znaju što je religija. I tada će biti ključno biti otvoren, povezan, sposoban za dijalog. Susret s drugim religijama može pomoći da bolje razumijemo i vlastiti identitet. Tko se usudi razgovarati s drugima, bolje razumije i svoj put vjere. Naravno, uvijek će biti i onih unutar Crkve koji su protiv.
Povremeno se javlja ideja da bi se neki religijski blagdani trebali ukinuti iz ekonomskih razloga. Što to govori o statusu religije u društvu?
Pickel: To je pokazatelj razine sekularizacije. Ne govorimo više samo o slabijoj povezanosti s Crkvom, nego o gubitku društvene važnosti religije. U takvom kontekstu političarima postaje manje privlačno zalagati se za kršćanske blagdane. I tada se oni lako „žrtvuju“ – ili se, kao u Berlinu s Međunarodnim danom žena, uvode sekularni datumi. Ti će se razgovori sve češće voditi. Čak i u zemljama s jakim kršćanskim korijenima, poput Italije ili Slovenije, broj blagdana manji je nego kod nas. Zato Crkva treba tražiti saveznike: u drugim religijama, sindikatima, društvenim pokretima. Uzajamna podrška mogla bi svima pomoći. Jer – dok su Božić i Uskrs zasad sigurni – drugi blagdani itekako mogu doći u pitanje.