Strah nije uvijek znak slabosti. Katkad nas štiti i upozorava. Ali kada počne upravljati našom savješću, riječima i šutnjom, prestaje čuvati život i počinje ga sužavati.

Isus šalje ranjive ljude koji znaju da se svijet ne spašava moći, nego vjernošću, sućuti i rukom koja ostaje na ramenu umornoga čovjeka.

Čovjek nije samo svoj pad ni najgora rečenica koja se o njemu može izgovoriti: današnje evanđelje otkriva Boga koji ne dolazi popisivati naše grijehe, nego dotaknuti rane iz kojih nas želi vratiti u život.

Svetkovina Presvetog Trojstva podsjeća nas da Bog nije samotnjak, nego ljubav koja se daruje, i da čovjek ne pronalazi sebe zatvarajući se u sebe, nego u odnosu, povjerenju i zajedništvu.

Evanđelje Duhova podsjeća nas da Božji Duh ne dolazi ukrasiti naše strahove, nego otvoriti vrata ondje gdje smo se umorili, zatvorili i pristali samo preživljavati.