Tko su pastiri danas? | Poziv s ruba

U vremenu lažnih proroka i vukova u ovčjem ruhu, poziv pastira ostaje izazov, ali i tiha snaga.

Bog u Bibliji nosi mnoga imena i titule. Jedan od njih osobito odjekuje: pastir. Nije to puka metafora. To je simbol koji govori.

Bog se daje predstaviti – kroz ljude.

Prije svega po Isusu Kristu, koji za sebe kaže: “Ja sam dobri pastir.”

Ali tko su zapravo pastiri? Ne žive u središtima moći, ne sjede na uzvišenim mjestima. Oni prebivaju na rubovima – ondje gdje je zemlja škrta, gdje se još može ponešto pronaći, ali ništa nije zajamčeno. Pastir nije promatrač sa sigurne udaljenosti. Ne živi mimo života, ali ni sasvim u njegovu središtu, već točno ondje gdje život najviše boli i najviše treba.

Slika pastira i stada u našim ušima zvuči blago, gotovo uspavljujuće: zaštita, pažnja, sigurnost. Psalm 23 započinje: „Gospodin je pastir moj, ni u čem ja ne oskudijevam.“ No taj pastir ne nosi štap kao ukras, već kao oružje. Ne da bi pokazao status, nego da bi otjerao prijetnju. Njegov štap nije estetski predmet, nego alat nužnosti.

Biskupski štap trebao bi na to podsjećati. No kroz povijest je često postajao umjetničko djelo koje više ukazuje na sjaj nego na služenje. Funkcija je ustupila mjesto formi. Obrazac koji dobro poznajemo – i unutar i izvan crkvenih zidova.

I Stari zavjet poznaje pastire, ali ne samo one dobre.

Bili su tu suci, kraljevi, proroci koji nisu vodili, nego zapravo zalutali. Nisu služili stadu, već sami sebi. Katarina Sijenska, oštro i jasno, kaže: “Pastiri se ponašaju kao da ništa ne vide.” U njihovim rukama, pastirska služba pretvara se u poligon za moć, prestiž i nadzor – bez traga svetoga. Nažalost, i današnje vrijeme nije lišeno vukova u ovčjem ruhu i najamnika koji nemaju brige za stado. Sve je veći broj onih koji retorikom straha i zavjere pokušavaju „spasiti kršćanstvo“, a zapravo ga instrumentaliziraju. Nije tajna da se i u Crkvi ponekad pojavljuju glasovi koji – pod krinkom objavljene istine i borbe za naciju – zamagljuju evanđelje, truju javni prostor i obmanjuju ranjive. Kao da su zaboravili da Stvoritelj ne traži da se ljudi razvrstavaju po torovima u kojima religija postaje alat moći, a ne prostor slobode. Tu se skriva stara napast: da se u potrazi za sigurnošću podložimo vukovima – onima koji su zbog visokih funkcija, materijalnog bogatstva ili prolaznog društvenog ugleda spremni izdati povjerenje naroda kojem su navodno poslani.

Povijest Crkve stoga nije samo sveta, nego i duboko ljudska. Između evanđeoskog ideala i povijesne stvarnosti leži duga pukotina – ne samo u institucijama, nego i u srcima. Ipak: unatoč svemu, postoje istinski pastiri. Oni ne sjaje, nego služe. Muškarci i žene koji čuju glas Dobroga pastira i idu za njim. “Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom.” (Iv 10,27). Ovdje počinje povjerenje. Odnos. Poziv.

Tko su pastiri danas?

Svi oni koji su spremni postati bližnji. Svaka žena, svaki muškarac, koji čuva, tješi, osluškuje. Nije važan status, titula, ni broj lajkova – važna je blizina. Povijest nas uči: neki od najboljih nikad ne postanu poznati, a neki loši – nažalost – to postanu.

Bog govori i danas. Kroz ljude, kroz Riječ, kroz molitvu. I možda najjasnije – kroz tiha djela ljubavi. Tamo niču pozivi: na rad, na služenje, na odnose… Na život koji se ne umara od ljubavi.

I još nešto. Ove nedjelje je Majčin dan. Dan zahvalnosti za sve majke – i za sve žene koje možda nisu rodile djecu, ali su rodile dobrotu, nježnost, pažnju. I one su pastirice. Možda i one najvjerodostojnije.

I zato: budimo pastiri. S mirisom ovaca, kako je govorio papa Franjo. Ne mimo, ne iznad – nego u stadu. Ne blistavi, nego prisutni. Ne savršeni, nego stvarni. Autentični.

U vremenu krikova, prijetnji i lažnih proroka, najveći otpor je tišina. Najdublja hrabrost – ostati blag. I vjeran.