Tamo gdje se šiva odjeća za novog papu

Već više od šest desetljeća Raniero Mancinelli vodi ono što Rimljani nazivaju krojačnicom za svećenike.

Počeo je s običnim župnicima. Neki su postali biskupi. Neki kardinali. A neki i pape. U njegovoj radionici, smještenoj u samom srcu Rima, pripremaju se haljine koje svijet ugleda tek na lođi bazilike svetog Petra.

U četvrti Borgo Pio, nedaleko od Vatikana, među šušurima turista, suvenirnicama i trattorijama iz kojih dopiru glasovi konobara i zvuk tanjura, otvaraju se mala vrata u drukčiji svijet. Tamo, u jednostavnoj prostoriji ispunjenoj misnicama, sutanama i liturgijskim predmetima, radi 86-godišnji Raniero Mancinelli – čovjek koji je odijevao posljednja tri pape.

Mitre, štole, pokaznice, svećeničke košulje s rimskim ovratnicima, kadionice, kaleži – svećenici i biskupi u njegov dućan ne dolaze samo zbog mjera, već i zbog savjeta, topline i tradicije. Prostor izgleda poput mješavine sakristije i obrta, tiha točka između sakralnog i svakodnevice.

Trojici papa krojač

Mancinelli ovu krojačnicu vodi od 1962. godine. U međuvremenu je postala gotovo kultna adresa. Ivan Pavao II., Benedikt XVI. i Franjo – sva trojica nosili su njegove soutane. A u danima prije konklave, radionica postaje prava mala komora napetosti. Šivaće igle ne miruju, a ruke zaposlenika rade gotovo bez predaha.

Ako sve ide po planu, dogodi se i kratka stanka. Tada iz stražnje prostorije izlazi gospodin Raniero, s podvrnutim rukavima i blagim osmijehom. Pozdravlja kupce, šali se s unukom, zapriča se s biskupom koji traži ljubičasti pojas, savjetuje mlađe klerike. Pozira za fotografije bez taštine i prima novinare bez nervoze. Djeluje kao čovjek koji nikad nije tražio pozornicu, ali je godinama dio jednog tihog kontinuiteta.

„Počeo sam sa svećenicima“, kaže. „Neki su postali biskupi. Neki kardinali. A onda je došao i papa.“ Rečenica izgovorena bez hvalisanja – s toplim ponosom i jednostavnom vjerom u tijek života. Je li sve išlo tako glatko kako zvuči? Mancinelli blago odmahne glavom. „Razvijao sam se“, tiho dodaje.

„Bez obzira šijem li crnu odoru za svećenika ili bijelu za papu – to mi je uvijek radost. Raditi za papu, naravno, posebna je čast.“ Zastane na trenutak i doda: „To je doista nešto posebno.“ No svoj zanat ne doživljava kao puku egzistenciju. Za njega je to služenje Crkvi – posao koji ga i danas raduje.

Tri soutane – tri mjere

U srijedu je započeo izbor novog pape. Mancinelli je, kao i svaki put, spreman. U radionici čekaju tri bijele soutane – mala, srednja i velika. Kad se ime novog pape objavi, neće biti vremena za krojačke eksperimente. Odora mora biti spremna u nekoliko minuta – čista, bijela, dostojna. Inače bi za takvu soutanu trebalo četiri do pet dana. „Treba velika pažnja“, kaže. Tkanina je osjetljiva i lako se uprlja. Za razliku od svakodnevnih odora za svećenike, papinska zahtijeva strpljenje i koncentraciju.

A što ako nijedna od pripremljenih ne odgovara? Mancinelli se nasmije, a osoblje ga podsjeti na rimsku anegdotu iz 1958. Kad je izabran papa Ivan XXIII., nekadašnji kardinal Roncalli, soutana je bila preuska. Šav na leđima bio je brzo rasparan – samo da se papa može pojaviti pred narodom. Od tada se ništa ne prepušta slučaju. „Jedna će sigurno pristajati“, kaže Mancinelli. A i da je prekratka – s lođe to ionako nitko ne bi primijetio. Kasnije se sve kroji po mjeri.

Najlakše bi bilo, dodaje, kad bi izabrani papa bio netko koga je već ranije odjenuo. „Znao bih mu mjere“, smije se. „Ali to se teško može zamisliti. Vidjet ćemo tko će to biti.“ A možda ipak bude netko tko već poznaje njegovu radionicu.

Jedno je sigurno: kad se dim iz Sikstinske kapele podigne i turisti čekaju red za sladoled, Raniero Mancinelli šivat će dalje – mirnom rukom i s tišinom čovjeka koji zna da tkanina, baš kao i vjera, zahtijeva pažnju, strpljenje i povjerenje u ruku onoga koji kroji.

katholisch.de