O ljubavi koja vidi dalje od slike

Kad ljubav prestane gledati, a počne zamišljati – u nama se ne rađa vjernost, nego sud. A tada više ne volimo osobu, nego svoju sliku o njoj.

Od Uskrsa liturgija nas vodi kroz prostor napetosti između Uskrsnuća i Duhova. U tom vremenu Crkva ne čita samo tekstove koji govore o rastu prve zajednice, nego nas postupno uvodi u ono najvažnije: ne kako se Evanđelje naviješta, nego kako se živi. A živjeti ga znači suočiti se s njegovim središtem.

To središte nije ni ideologija ni moralna taktika, nije čak ni pitanje organizacijskog modela. Srž svega je ljubav. No ne bilo kakva – ne sentimentalna, ne proračunata, ne selektivna. Riječ je o onoj ljubavi koju Isus utjelovljuje i koju u jednoj, gotovo opasno jednostavnoj rečenici pretvara u mjerilo svojih učenika: „Po tome će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.“ Ta rečenica kratka je poput daha, ali teška poput odluke. U njoj nema skrovišta – ni zareza za izlike.

Sjećam se jednog profesora psihologije koji je govorio tihim, sabranim glasom, kao netko tko zna da se najdublje stvari ne izriču u velikim parolama. Rekao je:

“U trenutku kad o nekome stvoriš sliku – prestaješ ga voljeti.”

Ta mi je rečenica ostala ne zbog forme, nego zbog istine. Ljubav ne podnosi gotove predodžbe. A mi često ne volimo ljude, nego ono što mislimo da oni jesu.

I to nije samo teorijska mogućnost. Ne tako davno okončao sam odnos u kojem sam iznova i iznova imao osjećaj da stalno govorim u prazno. Da me se ne vidi. Da me se ne čuje. Ili još preciznije, da me se ne želi čuti. Ne zato što nisam govorio, nego zato što je druga strana već imala gotovu sliku o meni. Sliku koja je bila zatvorena, nepropusna, određena unaprijed. Namijenjena mi je i prije nego što sam otvorio usta. Koliko god sam pokušavao objasniti sebe, susreta nije bilo. Ne zato što nije bilo riječi, već zato što nije bilo volje da se čuju. Bilo je važno samo jedno: da se uklopim u već fiksiranu predodžbu. Da postanem lik iz tuđeg narativa, bez prava na vlastiti glas.

Naravno, naša svakodnevica često počiva na prvim dojmovima – moramo se orijentirati, postaviti granice. Problem ne nastaje u dojmu, već kad dojam preraste u sud, sud u sliku, a slika u nepromjenjivu istinu. Tada prestajemo stvarno gledati, a počinjemo tumačiti. Tada više nije važan čovjek, nego naša verzija čovjeka.

I upravo u tom trenutku ljubav počinje umirati.

Evanđelje nas vraća Isusu, jedinom čija ljubav nije bila uvjetovana ničim osim njegovom slobodom. On ne voli zato što netko ispunjava kriterije, ne bira učenike prema stabilnosti karaktera. Pristupa carinicima, sjeda s ljudima upitnog morala, posjećuje bogate, ozdravlja siromašne. Čak ni Judu ne isključuje. Isus gleda – i ostaje. Njegov pogled nije naivan, ali nije ni ciničan. Njegova ljubav ne uljepšava, ali ni ne optužuje. Ona konfrontira bez osude, poziva na promjenu bez prijetnje i razotkriva krivnju ne da bi razgolitila, nego da bi oslobodila.

Zdrav duh ne hrani se ponižavanjem.

On živi od empatije. Onaj tko uživa u tome da drugoga učini malim, ne pokazuje snagu, nego vlastitu bol. Prava snaga ne uzdiže sebe gazeći druge, nego podiže i sebe i njih – tiho, nenametljivo, dostojanstveno. Potreba za omalovažavanjem često je samo odjek unutarnje nesigurnosti. Zato vrijedi zastati i pitati se: što ostavljam za sobom – rane ili ohrabrenje? Riječi koje podižu – liječe. Riječi koje ruše – ne pogađaju cilj, već šire prazninu. Poštuj druge ne zato što to uvijek zaslužuju, nego zato što ti znaš bolje.

Apostoli su imali svoju predodžbu Mesije: snažnog, političkog, pobjedonosnog. Dokle god su vjerovali da Isus odgovara tim kriterijima, njihova se vjera držala. No kad je Isus krenuo Božjim putem slabosti, predanja i vjernosti ljubavi, njihova se slika raspala. I s njom njihova sigurnost. Povukli su se. Ušutjeli. Zanijekali. Tek Duh Sveti razbio je njihovu nutarnju dogmu. Tek tada su shvatili: Mesija ne oslobađa snagom, nego blagošću; ne pobjeđuje prisilom, nego blagom prisutnošću.

To je ljubav koju Isus danas nudi – i traži. Ne lagodnu ljubav među istomišljenicima, ne povremeno suosjećanje prema onima koji nam ne smetaju, nego ljubav koja vidi i ostaje. Ljubav koja ne čeka da drugi postane „vrijedan“, ljubav koja ostavlja prostor grešniku bez veličanja grijeha, ljubav koja ima strpljenja, ali nije ravnodušna; ljubav koja trpi, ali ne odustaje.

A to nije lako.

Lakše je suditi nego voljeti.

Lakše je zadržati sliku nego pratiti osobu. Lakše je povući se nego dopustiti da budemo dirnuti. No upravo u tome leži Evanđelje.

Tko voli, riskira. Riskira da bude ranjen, neshvaćen, odbijen.

Ali tko ne voli – preuzima veći rizik: da Evanđelje nikada ne shvati ozbiljno.