Kad mir ne dolazi s figom u džepu

U političkom mnijenju našega doba udomaćila se stara latinska maksima: Si vis pacem, para bellum, iliti po naški: “Ako želiš mir, pripremi se za rat.”

Naizgled hladna, ali razumna uputa. U suvremenoj geopolitici zvuči gotovo kao aksiom, nepisani zakon stabilnosti.

Kad mir postane računica

Jer, kako nas uvjeravaju govornici u sivim odijelima i s generalskim epoletama, mir se ne gradi dijalogom, nego detekcijom prijetnje i proračunatom nadmoći.

Danas se mir ne nudi. On se kupuje. I to po cijeni sve većih proračuna za vojsku i obranu, sofisticiranijih sustava za nadzor, preciznijih dronova i strateški definiranih savezništava. Naravno, postoje povijesni i sadašnji konteksti u kojima vojno jačanje nije izraz imperijalne oholosti, nego oblik trijezne odgovornosti: prema saveznicima, prema vlastitoj ugroženoj državnosti.

No, i dalje ostaje nelagoda. Nelagoda pred činjenicom da milijarde odlaze na oružje, dok se istovremeno obrazovanje, klimatska politika i socijalna politika drže na aparatima.

Ono što se ne mjeri

Još više: u pozadini te logike nadmoći tiho i postojano počinje hrđati nešto krhkije, ali mnogo temeljnije: povjerenje među ljudima, sposobnost za iskren razgovor, spremnost na oprost – ono što bismo mogli nazvati duhovnom arhitekturom mira.

A mir, istinski i trajan mir, nije samo sporazum ili stanje bez pucnjave. On je forma unutarnje slobode, krhka ravnoteža među ljudima, ali i unutar njih.

Evanđelje bez pancirke

I tu se postavlja pitanje: možemo li uopće graditi mir sredstvima nemira? Ili samo ponavljamo mantru koja nas umiruje dok se, zapravo, kolektivno prepuštamo iluziji sigurnosti?

Evanđelje, začudo ili možda baš očekivano, ne komentira dronove, topničke sustave ni vojne saveze. No ono, kao i obično, nudi nešto subverzivnije: pedagogiju mira. Ne u obliku programa ni deklaracije, nego u sceni kad Isus šalje sedamdeset i dvojicu učenika na put. Ne kao diplomate s povlasticama, ne kao zapovjednike s ovlastima. Nego ogoljene, ranjive i izložene. Bez oružja. Bez novca. Bez sigurnosne mreže. Samo s povjerenjem i jednom rečenicom: „Mir ovoj kući.“

„Ne nosite sa sobom ni novčarke, ni torbe, ni obuće“ (Lk 10,4), kaže im. Riječi koje zazvuče radikalno, gotovo fanatično. I doista mogu biti pogrešno shvaćene. Ali nisu poziv na odricanje radi pobožnog mučeništva, nego poziv na oslobađanje od tereta, od straha, od iluzije kontrole. Jer onaj tko ne vuče sa sobom kovčege samodostatnosti, lakše hoda. Još lakše sluša. I još slobodnije voli.

Unutarnji mir, koji započinje u čovjekovu srcu, ne kao stanje ravnodušnosti, nego kao plod Duha, preduvjet je takve slobode. No taj mir nije propisan i fiksiran. Jer kako reče ona druga latinska izreka, podjednako realna: homo homini lupus est – čovjek je čovjeku vuk. Taj vuk ne vreba samo u tuđim ideologijama i tuđim sustavima. On vreba iz nas samih.

Ranjivi putnici

Mi smo često rastrgana bića: čeznemo za mirom, a vodimo male i velike ratove. Protiv drugih. Protiv vlastitih sjena. Protiv onoga u sebi što sami još uvijek ne možemo i odbijamo razumjeti.

Zato Isus u širenju svog Kraljevstva, koje usput rečeno nije definirano fizičkim granicama nego stanjem duha, ne bira stratege. On bira putnike. Ne oprema ih titulama ni strukturama, već ih šalje kao ranjive glasnike. Dvojicu po dvojicu, i to ne zato što je to sigurnije, nego zato što je to evanđeoski: jer mir počinje ondje gdje nitko ne ide sam.

Pozdrav mira nije naredba, nego ponuda. Može biti prihvaćen. A može biti i odbijen. No Isus tada ne kaže: vratite se, obavijestite nadležne i sankcionirajte buntovne. Daleko od toga. Ako vas ne prime, otresite prašinu sa svojih nogu. Ostavite iza sebe neprijateljstva, gorčinu, povredu. Krenite dalje.

Etika nezaštićenih

To nije slabost. To je snaga koja se ne temelji na dominaciji, nego na poštivanju slobode. Pa ako treba, i do granice boli.

I tu dolazimo do paradoksa kršćanske snage: ona se ne očituje u trijumfu, nego u spremnosti da se ne osveti. Da ne odgovori istom mjerom. Jer Isusov mir ne poznaje prisilu ni osvetu. On ne donosi osiguranje. Donosi prisutnost. I nada se odgovoru.

Čak i za stolom taj mir ne dolazi s uvjetima. Onaj tko ga nosi ne postavlja zahtjeve, ne traži počasno mjesto. Jede što mu se ponudi. Postaje gost, ne sudac. A to, u svijetu stalnih prosudbi i klasifikacija, nije mala stvar.

Sjetimo se samo Sodome. Grada koji se u Bibliji javlja kao simbol otpada od Boga i trebao je biti uništen zajedno sa svojim porocima. Ipak, učenici koji idu Isusovim putem ne donose osudu, nego mir i ozdravljenje. I to ne spektakularno. Ne magijski. Nego u riječima utjehe. U gestama blizine, u tihom, ali odlučnom trudu da se ostane uz čovjeka kad je najpotrebnije. Jer, ponekad, upravo to može spriječiti zlo koje nijedna druga strategija ne može zaustaviti.

„Mir koji svijet daje“, iako ponekad potreban kao privremena stabilnost, uvijek je nekako krhak. Iznutra napet. Naoružan. S figom u džepu. To je mir na stand-byu, kompromis za neki novi sutrašnji sukob.

Ali Isusov mir? On je drugačijeg kroja. Ranjiv. Bespomoćan. Ne može se nametnuti, ne zna se obraniti. Ali zato ima snagu ozbiljno potkopati logiku nasilja. Polako i suptilno. Kao sjeme koje raste i kad nitko ne gleda.

Male geste otpora

I u tom miru, koji je možda najčudniji plod evanđelja, otvara se prostor. Ne prostor bez konflikta, nego prostor iz kojeg se više ne mora pucati. Prostor u kojem se ni drugome ni sebi ne prijeti. Prostor slobode. To je onaj trenutak kad, unatoč neslaganjima, obitelj sjedne za isti stol. Kad susjed pruži ruku susjedu s kojim godinama nije razgovarao. Kad netko odluči oprostiti, iako ima pravo na ljutnju.

To su mali, svakodnevni trenuci u kojima se rađa prostor Božjeg mira.

To je onaj mir koji nadilazi naše poimanje.