Svećenik iz hitne pomoći

Medicinski tehničar Heinz-Peter Wilbertz već se bio poprilično udaljio od Crkve kada je, nakon životnog udarca, ponovno otkrio svoju duhovnu stranu. Ali kamo će ga taj put odvesti, nije ni slutio.

“Evo još jednog za svećenika”, često se čuje u centralnoj hitnoj službi bolnice Evangelisches Stift St. Martin. Time se obično misli na pacijente poput beskućnika, alkoholičara ili zapuštenih ljudi. Tada dolazi jedan poseban medicinski tehničar iz koblenške bolnice. Na njegovom plavom mantilu visi malo srebrno raspelo kao diskretan trag njegova drugog poziva. Jer Heinz-Peter Wilbertz nije samo bolnički tehničar: od 2018. je bio stalni đakon, a odnedavno je i svećenik. „Da ću jednoga dana postati svećenik? Prije nekoliko godina to mi ne bi ni palo na pamet“, kaže ovaj 60-godišnjak.

Počeci

Odrastao je tik uz župnu crkvu u Mayenu, uz Rajnu. Misa je odmalena bila dio njegove svakodnevice. Dok su se njegovi prijatelji u pubertetu udaljavali od Crkve, on joj je ostao vjeran. „Poruka evanđelja i liturgijski obredi davali su mi orijentaciju i oslonac“, prisjeća se. Jedino mu je žao što nikad nije bio ministrant.

Nakon služenja vojnog roka kao medicinski djelatnik, odlučuje postati medicinski tehničar. Kasnije se specijalizira za intenzivnu njegu i anesteziju. Preseljava se u Koblenz i uranja u ritam smjenskog rada i zahtjevnu svakodnevicu hitne službe. Misa mu tada više nije redovita praksa. Prijatelji, veze i posao postaju mu važniji. A kada nakon višegodišnje veze dođe do prekida, doživljava životni lom. Velik dio njegovog društvenog kruga nestaje. „Odjednom sam ostao sam kao ćuk“, govori.

Ponovno počinje često ići na misu. Na internetskoj stranici župe sv. Josipa nailazi na poziv: “Traže se lektori i izvanredni djelitelji pričesti”. Ubrzo ulazi u župni ured i nudi pomoć. Sa 41 godinom započinje novi život u zajednici: prvo kao lektor, zatim kao izvanredni djelitelj pričesti, kasnije kao član župnog vijeća i pjevač u crkvenom zboru. „Nešto se u meni ponovno probudilo, nešto što je u meni već bilo položeno u mladosti“, kaže Wilbertz. Tako ponovno otkriva svoju duhovnost.

Uz svoj stalan posao u bolnici, godinama ulaže vrijeme i srce u župnu zajednicu i u živu vezu s Bogom. No nešto mu nedostaje. „Imao sam osjećaj da moj duhovni put vodi prema nekom crkvenom poslanju“, kaže. Na koncu se ohrabruje i otvara tu temu sa svojim župnikom. On mu odgovara: „Mogu te itekako zamisliti u toj ulozi, ionako već sad radiš đakonski posao kao bolničar“.

Stvari se potom odvijaju brzo. Stupa u kontakt s odgovornim za đakonat u ordinarijatu u Trieru, odlazi na prvi razgovor i sve je sigurniji u svoju odluku. Prije nego što započne formaciju za đakonat, mora završiti teološki studij. Od 2013. paralelno studira teologiju u Würzburgu i radi. „Nisam dizao glavu s knjige“, kaže kroz smijeh. Do tada je, radi balansa, trčao polumaratone. Sad se usredotočuje na egzegezu i crkvenu povijest.

Uz punu smjenu u hitnoj službi pohađa i četverogodišnju formaciju za đakona. „Sve je to bilo u slobodno vrijeme, ali nikad mi nije bilo teret“, kaže. Sati pred ekranom i knjigom su se isplatili: 23. lipnja 2018. zaređen je za stalnog đakona. Budući da nije oženjen, ionako je živio u celibatu. Ali tada još nije ni pomišljao da postane svećenik.

Đakon u bolnici

U dvostrukoj ulozi đakona i bolničara Wilbertz pronalazi samo sebe. I dalje obavlja isti posao kao kolege, ali njegova vjera uvijek tiho prati sve što radi. Pacijentima nastoji pristupiti s empatijom, a i među kolegama se ne skriva. „Ponekad volim malo i isprovocirati“, kaže uz osmijeh. Tako je na blagdan sv. Ivana Krstitelja (24. lipnja) kolegama poručio da je do Božića ostalo samo šest mjeseci, i iskoristio to da im približi kršćanske svetkovine.

Unatoč svemu, jasno razlikuje svoje dvije uloge. U hitnoj službi mora biti brz i funkcionalan. Vremena za razgovor gotovo da nema. To mu ponekad teško pada. No u đakonskoj službi nalazi prostor za dušebrižništvo. „Od posla bolničara živim, ali srce pripada dušebrižništvu“, kaže. Svoje zaduženje obavlja koliko mu to dopusti raspored smjena. Dijeli pričest u kućnim posjetima i u bolnici Kemperhof, gdje jednom mjesečno predvodi službu riječi. Uz to vodi i biblijsku grupu. U početku mu je pomaganje svećeniku na oltaru bilo dovoljno. „Stajati sam pred oltarom? To mi je tada bilo previše“, priznaje.

Redovito odlazi na duhovne vježbe. I sve više se ponavlja isto pitanje: želim li ipak postati svećenik? Nekoliko svećenika iz njegove okoline ga potiče da o tome ozbiljno razmisli. Godine 2023. odlučuje si svjesno uzeti vrijeme da razjasni poziv. Opet odlazi na duhovne vježbe. Tijekom dvostane euharistijske klanjanja, događa se preokret: „Osjetio sam toliku blizinu tom sakramentu“, kaže. Tada postaje jasno: želi ne samo asistirati na misi, nego i sam slaviti euharistiju i podjeljivati bolesničko pomazanje.

Odmah nakon toga zove svog duhovnika i kaže: „Moramo razgovarati.“ Njegov duhovnik prvo provjerava je li ređenje uopće moguće. Iz biskupije mu savjetuju da napiše osobno pismo biskupu Stephanu Ackermannu. Prolaze mjeseci dok ne dobije odgovor i poziv na razgovor. Tek u travnju 2024. dolazi do sastanka. A u kolovozu 2024. biskup mu javlja da će ga zarediti za svećenika i da može zadržati svoj civilni posao. Na Duhove 2025. godine Wilbertz biva zaređen za svećenika. Prije toga biskup upozorava njegove kolege iz Koblenza: „Pazite da g. Wilbertz ne izgori.“

Svećenik između dva svijeta

Dva dana kasnije slavi svoju mladu misu. Još se privikava na ulogu u središtu oltara. „Ali svaki put je duboko dirljivo slaviti svetu misu“, priznaje. Njegov se život ređenjem nije mnogo promijenio. I dalje radi puno radno vrijeme u bolnici, s istim zaduženjima kao i ranije. Ali sada, umjesto bogoslužja riječi, može slaviti euharistiju, dijeliti bolesničko pomazanje i skrbi se za pastoral u jednom domu za starije osobe. Redovitih termina za ispovijed kod njega nema, ali ako ga netko zamoli, spreman je i na to.

Sretan je što može biti svećenik sa civilnim zanimanjem. Taj balans nije lagan, ali već se odavno naučio postavljati granice. Uvjeren je da radnički svećenici imaju važnu ulogu u Crkvi. „I ja, kao i svi ostali, ujutro pospano ustajem i idem na posao“, kaže. Upravo zato, dodaje, Crkva preko njega ne djeluje klerikalno i uzvišeno.

Kao svećenik u hitnoj službi želi biti blisko, ljudsko lice Crkve. „Kad kažem da sam radnički svećenik, mogu dodati: Ja sam jedan od vas.“