Kada koncerti postaju važniji od teologije – reakcija na tekst Damira Stojića

Salezijanski svećenik Damir Stojić imao je potrebu 8. kolovoza odgovoriti na intervju koji je 7. kolovoza televiziji N1 dao teolog Mario Trifunović. Teolog Trifunović kritički se izrazio o Thompsonu, ali i o nekim drugim pojavama u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj. Stojićev odgovor sadržava šest točaka u kojima, među ostalim, brani molitelje na trgovima i Thompsonov koncert.

Stojić piše kako „Crkva u Hrvata ne treba korekciju iz njemačke fotelje“. Svakako, kad je riječ o Crkvi u Njemačkoj, hrvatske kritičare treba podsjetiti da su Crkve u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini te širom svijeta dobivale i još dobivaju izdašnu financijsku pomoć od njemačkih katolika. Zahvaljujući tim istim katolicima koji su angažirani u sinodalnom hodu u Njemačkoj financirano je školovanje i doktorati brojnih naših teologa, i to ne samo u komunizmu nego i u demokraciji, sve do danas. Kroz Renovabis ili Kirche in not pokrenuti su brojni projekti i podignute građevine u Hrvatskoj i BiH, a taj isti novac nastavlja se dobivati i dalje. Zato bih onima koji svaki napor za prericanjem evanđelja u izricanju kršćanstva suvremenom čovjeku koji dolazi od strane njemačkih klerika i laika dočekuju na nož istodobno se smatrajući čuvarima reda i tradicije savjetovao dozu poniznosti. Iste bih pozvao da ne zaborave kako se kršćanstvo mnemonički ne ponavlja, već se u svakoj generaciji iznova izriče osluškujući znakove vremena i evanđelje kako bi ga čovjek određenog vremena ili geografskog područja mogao razumjeti i prihvatiti. To je inkulturacija koju, doduše, Stojić spominje, ali je koristi u pogrešnom smislu i nastojanju da opravda nacionalizam Thompsonove retorike: „To nije teokracija niti neki crkveno-državni smoothie, nego inkulturacija.“ …“domoljublje (je) krepost i moralna obveza (…) mi Hrvati to živimo s ponosom“. Suprotno tomu, poznati hrvatski teolog Tomislav Janko Šagi Bunić, u kontekstu kritike nacionalizma, prstom upire u praksu pridijevanja nacionalnim vrednotama transcendentalne vrijednosti preuzete od kršćanstva, što može dovesti i u povijesti je dovelo, do velikih narodnih i vjerskih problema: „nacionalna vrednota (…) budući da joj se pridaje transcendentalna vrijednost, koja pripada kršćanstvu kao takvom, može postati temeljem fanatizma koji ponekad urodi pravom i nacionalnom i ljudskom tragikom, pa čak katastrofom.“

Posve je nekorektno optuživati Trifunovića da u Hrvatsku unosi stavove njemačkih katolika. Kada bi se u nas uistinu njegovao unutarcrkveni dijalog i rasprava, onda bi bilo jasno da postoje mnogi među katolicima, štoviše i među teolozima koji slično razmišljaju. Preobrazba Katoličke crkve u sinodalnom smjeru, koju je papa Franjo pokrenuo 2021., a papa Lav nastavio najavivši trogodišnji projekt do 2028., je idealna prilika za to. Šteta što hrvatski biskupi do sada nisu ozbiljno prihvatili napore za sinodalnom Crkvom jer bi onda svi zajedno bili u stanju zrelije razgovarati i onda kada laici izražavaju kritičke stavove poput ovih Trifunovićevih. No u nas su još uvijek na cijeni apologetski pristupi na liniji Stojićevog. Onaj tko ide vjernicima „niz dlaku“ može dobiti na tisuće lajkova ili tapšanja po ramenu, ali je pitanje kamo vodi vjernike. Odgovornost pastira i teologa je ogromna. Ni Hrvatska biskupska konferencija očito nije spremna na istinski dijalog s teolozima laicima, makar oni bili i profesori na teološkim fakultetima. Kako inače objasniti da nakon smjene članova Vijeća za laike (među kojima je bilo više doktora teologije i profesora na KBF-ovima dok je to tijelo vodio ondašnji predsjednik toga Vijeća nadbiskup Mate Uzinić) u tu strukturu HBK imenuje organizatore profitabilnih duhovnih koncerata i one koji se neće zauzimati za važniju ulogu teologije i Drugog vatikanskog koncila kada je riječ o laikatu. Znači li to da je danas u Hrvatskoj zauzimanje za koncilsku Crkvu postalo odveć moderno i neprihvatljivo, a podrška organiziranju i sudjelovanju na koncertima za kršćansku vjeru važnijom?!

Odgovornost pastira i teologa je ogromna. Ni Hrvatska biskupska konferencija očito nije spremna na istinski dijalog s teolozima laicima, makar oni bili i profesori na teološkim fakultetima.

Stojić u tekstu sugerira kako eto, Crkvi u Hrvatskoj ne trebaju „recepti“ iz Njemačke. No zna li Stojić što misle hrvatski katolici? Je li on organizirao sinodalno savjetovanje u svim našim biskupijama i čuo kako razmišljaju oni koji prakticiraju vjeru, uključujući i one koji su napustili Crkvu? Zna li Stojić što pišu i objavljuju hrvatski teolozi? Je li u nas omogućena unutarcrkvena rasprava ili se taj dijalog onemogućava na razne načine? Dakako, onima koji tvrde da je kod nas situacija odlična i crkve pune, ne treba nikakav dijalog i izražavanje pluralnih pa i kritičkih ocjena. Takva neteološka paradigma, dakako, ne zna ili ne želi znati da je još Pavao VI. u Ecclesiam suam 1964. Crkvi i katolicima ukazao na dijalog kao put vršenja poslanja. Izgleda kao da kod nas nema potrebe za govorom o znakovima vremena, pristupu tako dragom Ivanu XXIII. i Koncilu. Dominantna neteološka paradigma u Crkvi u Hrvatskoj dovodi i do zanemarivanja današnjeg vrednovanja pojma Božjega Naroda, koji nije ništa novo već razvoj dosadašnje ekleziologije. Subjekt sinodalnog hoda je Božji Narod, a cijela je Crkva pozvana u stav slušanja. Slušanja, a ne etiketiranja i nijekanja legitimnosti izricanja stava, kao što se dogodilo u Stojićevoj reakciji na Trifunovićev intervju.

Stojić opravdava korištenje mača na Thompsonovu koncertu. Suprotno tomu tvrdim da je mač simbol nasilja. Istinski kršćanski simbol je križ, a ne mač. Protivno nasilju, križ je postao kršćanskim znakom zato što je evanđelje i radosna vijest suprotnost svakom nasilju. Križ je ne samo simbol našega otkupljenja, nego i opomena kamo vodi nasilje. To je još Isus rekao Petru („Djeni mač u korice“, Iv 18,11). Tomu nas još više poučava dvotisućljetna povijest kršćanstva. Ponešto sam i sam kao crkveni povjesničar i teolog istraživao temu nasilja u povijesti kršćanstva. Zanimljivo je da je u siječnju 1920. u crkvi sv. Vida u Rijeci, u kontekstu talijanskog nacionalizma, vojni kapelan d’Annunzijevih vojnika dominikanac Reginaldo Giuliani blagoslovio mač i poklonio ga tadašnjemu okupatoru Rijeke. Tada je mač u najvišim crkvenim krugovima bio shvaćen kao neprihvatljiva zloporaba vjere u nasilničke svrhe, što je uzrokovalo reakciju Svete Stolice koja je kaznila kapelana povlačenjem iz grada.

Neki pojedinci zahvaćeni nacionalizmom uključujući i lokalne svećenike, nisu prihvatili takvu mjeru iz Vatikana pronalazeći razne isprike u opravdanju prihvatljivosti mača u crkvenom kontekstu.

Zbog toga su i dotadašnjeg delegata Svete Stolice u Rijeci Valentina Livu proglasili nepoželjnim, što iz današnje perspektive govori do čega može dovesti nacionalističko sljepilo čak i kod članova Crkve. Pišući ovaj tekst ponovno sam posegnuo za člankom u kojemu sam pisao o ovome povijesnom događaju i pronašao zanimljive opservacije koje mogu biti aktualne i danas. „Radilo se o liturgiji s d’Annunzijem u svojstvu svećenika i s nacionalizmom kojem se valja klanjati namjesto Bogu. (…) Pojmovi su obilno crpili svoje simbole iz kršćanske baštine i tematike. Predmeti koji su se u takvim obredima koristili na sebe su preuzimali obilježja relikvija. Tu će praksu tijekom dvadesetih i tridesetih godina preuzeti fašizam dajući mu vlastiti pečat i stvarajući model komuniciranja totalitarnog režima s masama.“

Vratimo se Stojićevoj reakciji na Trifunovićev intervju. Dakle, pastoralu mladih nije problem to da mladi hrvatski katolik prisustvom na koncertu nekritički prihvaća rehabilitaciju pozdrava Za dom spremni ili narativ koji propagira Thompson, već je problem u javno izraženom stavu teologa Trifunovića. Stojićev odgovor podsjeća na identitetske culture wars (kulturne ratove), više negoli na prenošenje evanđelja mladima. U tim se kulturnim ratovima, koji su među katolike iz Hrvatske došli iz SAD-a, radi o suprotstavljanjima i oštrim sukobima društvenih skupina, često praćenim snažnim emocijama i podjelama oko pitanja obiteljskih i rodnih uloga; obrazovanja i kurikuluma; religije u javnom životu; povijesnog nasljeđa i simbola itd. Zar pastoralu mladih treba uvlačenje mladih katolika u kulturne ratove?

Na kraju kao vjernik izražavam nadu da će biskupi moje Crkve prihvatiti važnost unutarcrkvenoga dijaloga, kao i ulogu teologa i teologije u vršenju poslanja Crkve. Koji put najvjerniji sinovi Crkve nisu oni koji apologetski brane instituciju, a to nam dokazuje nebrojeni niz proroka u povijesti, kao i oni teolozi koji su iznijeli Drugi vatikanski koncil nakon što su dugo godina bili marginalizirani od Crkve. Kako kaže Ivan Šarčević, ukoliko se u govoru o vjeri trajno zanemaruje teologija onda dobivamo primitivnu vjeru koja može biti opasna za razvoj kako pojedinca tako i zajednice.