Priča o Aliju

Berlinski župnik Gottfried Martens već godinama prati izbjeglice koje su prešle na kršćanstvo.

Njihove sudbine rijetko dopiru do javnosti, a još rjeđe do statistika koje se rado citiraju u političkim govorima. Priča o Aliju otkriva što se krije iza hladnih brojki deportacija.

Ali nema sreće. Kao konvertirani afganistanski kršćanin pobjegao je u Njemačku. U svojoj zajednici je aktivan, pomogao je i drugima pronaći put u kršćanstvo. No kad je pred Saveznim uredom za migraciju i izbjeglice (BAMF) morao dokazivati svoju vjeru, pitaše ga za krsni citat. Iskreno je odgovorio da u Švedskoj, gdje je kršten, takva praksa ne postoji. Službenik to nije prihvatio. Zaključio je da tko nema krsni citat, nije kršćanin. Ali je dobio rješenje o deportaciji u Afganistan.

Ali nema sreće. Njegova tužba na upravnom sudu odbijena je jer konvertirani afganistanski kršćani u pravilu nemaju izgleda. I dok bi sud samo nekoliko kilometara južnije presudio da ih se ne smije vraćati u Afganistan, za Alija vrijedi druga nadležnost. Previše je na sjeveru. Zbog toga svakoga trenutka može očekivati policiju na vratima.

Ali nema sreće. Živi u vremenu u kojem političari mjere uspjeh brojkama, a deportacije postaju dokaz uspješne azilne politike. Nije bitno radi li se o kriminalcima ili o mirnim konvertitima. Bitno je da tablice pokazuju rezultate. Najlakše je pronaći one koji se pridržavaju zakona, pa upravo oni prvi odlaze. Godinama se stvarao dojam da su svi s obvezom napuštanja zemlje opasnost. Zato danas gotovo nitko ne reagira kada se ljudi poput Alija šalju u smrt.

Njegove šanse za preživljavanje u Afganistanu mjere se u tjednima.

Ali nema sreće. Samog su ga talibanski pristaše u Njemačkoj više puta prijetili i napadali. Oni često brzo dobiju dozvole boravka, dok se njega, Hazarca i kršćanina, u javnosti trpa u isti koš s njihovim zločinima. Afganistanci su takvi, glasi stereotip. Da je Hazara, pripadnik manjine koju talibani progone, i da je uz to kršćanin, za službenu Njemačku ne znači ništa. On jednostavno ima nesreću biti Afganistanac.

Ali nema sreće. Konvertirane kršćanske izbjeglice u Njemačkoj nemaju nikakvu zaštitu ni glas. Čak i u crkvenim krugovima često nailaze na skepsu: Afganistanac koji postane kršćanin, je li to uopće moguće. Njegov se biskup zauzimao za njega i mnoge druge obraćenike, ali predsjednik BAMF-a nije bio voljan ni na razgovor.

Ali nema sreće. Živi u zemlji u kojoj se deportacije računaju kao uspjesi. Prije ili kasnije i njegovo će ime nestati u jednoj od tih statistika. Kada brojke budu objavljene, njega vjerojatno više neće biti. A iskreno govoreći, koga to još zanima.