Dvostruki standardi sekularne Europe: zašto napadi na crkve prolaze tiho

Kada se u jednoj zemlji, i to u svega trideset dana, zabilježi sedam napada na crkve, teško je govoriti o pukom nizu slučajnosti.

Španjolski Opservatorij za vjerske slobode nazvao je to „crnim kolovozom“, sintagmom koja ne evocira samo boju razlivenih sprejeva po fasadama, nego i tamu jedne dublje, gotovo podsvjesne nelagode Europe pred vlastitim korijenima. Jer, što su zapravo ovi napadi nego simptom pitanja koje već dugo tinja ispod radara: koliko je vjerska sloboda doista zajamčena u sekularnom društvu i gdje prestaje tolerancija prema kršćanstvu?

Crkve kao mete frustracije

Španjolske crkve i samostani nisu tek zidovi od kamena, nego arhivi pamćenja, svjedoci povijesti i tihe čuvarice identiteta. U njima se prelamaju stoljeća umjetnosti, glazbe, znanosti i političkih prevrata. Danas, međutim, one postaju mete bijesa i frustracije: od grafita i kanta s bojom, preko napada na liturgiju, do požara u svetištima.

Zabrinjava ne samo broj slučajeva, nego i atmosfera u kojoj se takvi ispadi percipiraju kao razumljiva gesta, kao politički komentar ili umjetnički performans. U trenutku kada napad na džamiju ili sinagogu s pravom izaziva opću sablazan, a napad na crkvu ostaje tek fusnota u vijestima, suočavamo se s dvostrukim standardima koji nagrizaju samu ideju jednakog dostojanstva svih vjernika.

Povijest nasilja i porast antikršćanskih zločina

Nije to prvi put da španjolske crkve postaju poprište nasilja. U siječnju prošle godine u Algecirasu je radikalni islamist mačetom ubio sakristana i teško ranio svećenika. Crkva je tog dana bila više od simbola, postala je bojno polje ideološke mržnje.

Prema izvještaju Opservatorija za nesnošljivost i diskriminaciju nad kršćanima u Europi, broj antikršćanskih zločina porastao je za 44 posto, a paljenja crkava za 75 posto između 2021. i 2022. godine. „Crni kolovoz“ tako nije tek španjolska epizoda, nego dio europske stvarnosti koju ne možemo ignorirati.

Vandalizam, kulturni ratovi i dvostruki standardi

Fenomen napada na crkve složeniji je nego što se na prvu čini. Iza njega stoji naslijeđeni bijes prema institucijama koje se i dalje percipiraju kao povlaštene i povezane s moći. Crkva je u očima mnogih simbol privilegija, pa postaje prikladna meta frustracija.

Živimo u vremenu kulturnih ratova u kojem se religijski simboli pretvaraju u platna za ideološke projekcije. Tako hram prestaje biti sveto mjesto i postaje kulisa političkih obračuna. Opasnost je i u postupnoj normalizaciji nasilja. Kada se napadi na crkve u javnosti doživljavaju kao bezazleni bunt, spušta se prag osjetljivosti i otvara put radikalnijim oblicima, od razbijenih pokaznica do ubojstava.

Hrvatski paradoksi i relativizacija pojmova

U hrvatskom kontekstu, paradoks poprima još jednu nijansu. Kod nas se svaka ozbiljna i opravdana kritika institucionalnog djelovanja Crkve vrlo često banalizira i proglašava „napadom na Crkvu“. Time se briše razlika između argumentirane javne rasprave i stvarnog nasilja ili profanacije. Takvo brkanje pojmova šteti demokraciji i relativizira dramatične događaje koji se u Europi uistinu zbivaju.

Kritika da, nasilje ne

Istina je da vandalizam ne nastaje u praznom prostoru. Crkva je, u Španjolskoj i drugdje, često doživljavana kao institucija privilegija i produžena ruka političkih elita. Ali kritika mora ostati kritikom: racionalnom, javnom i argumentiranom. Kada se pretvori u razbijanje, oskvrnuće i paljevinu, prestaje biti korektivom i postaje ogledalom iste netrpeljivosti protiv koje navodno ustaje.

Sekularizacija kao nova isključivost

Europa se danas suočava s paradoksom. Sekularizacija, koja je trebala otvoriti prostor slobode, nerijetko se pretvara u ideologiju isključivanja. Netolerancija prema vjernicima počinje paradirati pod maskom emancipacije. Ako društva ne budu imala snage jednako odlučno štititi crkvu, džamiju, sinagogu ili hram, riskiramo da ti prostori postanu nova bojišta kulturnih ratova.

Jer kada se hramovi pretvore u mete, nitko više ne može biti siguran da će oltar, menora ili mihrab sutra ostati samo simbol vjere, a ne oružje u rukama ideologija.