Krunica protiv ravnodušnosti

Listopad se u crkvenom kalendaru naziva mjesecom krunice. No, za mnoge, osobito mlade, ta je molitva poput starog obiteljskog namještaja: prisutna je, ali se rijetko koristi.

U međuvremenu niču novi oblici meditacije i pobožnosti, često posuđeni iz drugih tradicija, s istim nizovima perli, samo bez Krista. Možda je upravo zato sada trenutak da ponovno otkrijemo krunicu, i to ne kao muzejski artefakt, nego kao živo oruđe otpora protiv zaborava i ravnodušnosti.

Za mene je ona jedinstvena Kristova molitva. U svijetu prepunom kriza i lomova, u kojem buka informacija guši i najdublje vapaje, krunica nudi ritam tišine i ponavljanja. To je molitva u kojoj Isus stavlja ruku na rame iscrpljenom čovjeku i kaže: „Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti… Jaram je moj blag, a breme moje lako“ (Mt 11,28). Tijekom cijele krunice, u monotoniji koja liječi, Bog i čovjek susreću se na razini srca. To nije sentimentalna pobožnost, nego otkrivanje Boga koji se brine.

A nasuprot brizi stoji – zanemarivanje. Današnji svijet majstorski proizvodi oblike zanemarivanja: od politike koja gleda vlastite interese, do škola i obitelji koje okreću glavu od onih najranjivijih. Leipziški psiholog Kai von Klitzing podsjeća da više od deset posto djece doživljava emocionalno zanemarivanje. „Ni za što ne valjaš“ – ta je rečenica, možda izgovorena usput, u stanju oblikovati cijeli život. I, paradoksalno, ta rečenica često ne ulazi u rubrike grijeha.

Pandemija je otvorila pukotine. Djeca su bila odsječena od vrtića, škola i dvorišta. Ni socijalne službe nisu ulazile u kuće. Zdrava djeca su patila, a ona zanemarena ostala su sama. Nakon povratka u školu, mnogi su donijeli sa sobom tišinu koja vrišti.

A sada? Rat u Ukrajini, djeca izbjeglice u školskim klupama, inflacija i recesija, klimatska tjeskoba, epidemija depresije i tjeskobe među adolescentima, digitalna ovisnost, pritisak društvenih mreža i iseljavanje koje razdvaja obitelji – sve to čini novu zbirku jarama. I upravo dok se gomilaju tereti, raste i društvena ravnodušnost. To je možda najveći paradoks našeg vremena: što je više križeva, to je manje ruku koje ih žele nositi.

U ispitima savjesti često se iscrpno navode grijesi koje činimo djelima, dok se grijeh propuštanja jedva spominje. No svijet u kojem se više ne čini zlo, ali se sustavno propušta činiti dobro, svijet je u kojem se gradi carstvo ravnodušnosti. Jakovljev redak „Tko dakle zna dobro činiti, a ne čini, grijeh mu je“ (Jak 4,17) odzvanja kao sudski poziv svima nama.

Bog, međutim, nije ravnodušan. Povijest spasenja jest povijest Božje brige. Izrael je otkrio Boga koji se zauzima za svoj narod svim srcem. To iskustvo nazivam svetom Božjom brigom. Zato nije čudno da su nastali prikazi „Svete Kümmernis“: mlada žena, bradata i okrunjena, svezana na križ. Čudna, gotovo apokrifna slika, ali u njoj se kao u leći sabire cijela drama ljudske povijesti i Božje blizine.

Isus u prispodobi o milosrdnom Samarijancu podsjeća da grijeh nije samo činiti zlo, nego i ne činiti dobro. Svećenik i levit prošli su pored ranjenika – i to je bila izdaja. Samarijanac je jedini dopustio da ga dirne savjest. On je prototip Božje brige.

Krunica je, u tom svjetlu, molitva protiv ravnodušnosti. Njezina ponavljanja nisu bijeg, nego otpor. Kad molim radosna otajstva, radujem se s Bogom koji se raduje. Kad molim žalosna, trpim s Bogom koji trpi. Krunica je mjesto gdje se moje osjećaje i Božje osjećaje više ne može razdvojiti.

Zato preporučujem da se u svako otajstvo unese sadašnjost. Možemo moliti: Isuse, koji dijeli moje siromaštvo. Isuse, koji razumije moj strah od rata. Isuse, koji nosi križ moje nezaposlenosti. Isuse, koji u hladnoći daruje toplinu ljubavi. Isuse, koji je u bolesti moj Tješitelj. Isuse, koji moju osamljenost pretvara u zajedništvo.

Krunica nije povijesni suvenir, nego živa obrana protiv ravnodušnosti. U njoj se Bog otkriva kao onaj koji ne okreće glavu, nego ostaje. I upravo zato ona može postati molitva našeg vremena.