Plovidba kroz brzake

U vremenu burnih promjena, koje sve više nalikuju na uzburkane vode oluje koju je Isus smirio, potrebna nam je „teologija brzaka“, piše Antonio Spadaro SJ.

Promjene koje danas proživljavamo nisu samo brze, nego i vrtložne, poput rijeke koja povlači sve pred sobom. Crkva se kroz povijest rijetko bavila pitanjem brzine. Više ju je zanimalo ono što je papa Ivan Pavao II. nazvao ubrzanim razvojem tehnologija. Latinski korijen riječi rapidus ne označava samo ono što se kreće, nego ono što zahvaća, nosi, obuzima.

Italo Calvino je u knjizi Six Memos for the Next Millennium zapisao da je motorno doba uvelo brzinu kao mjerljivu vrijednost, s rekordima koji obilježavaju napredak strojeva i ljudi. Brzina pripada vlakovima i avionima koji glatko klize po zadanim tračnicama. Rapidnost, međutim, označava pokret koji zahvaća, preobražava i potresa. Električno svjetlo promijenilo je ritam naših dana, društvene mreže preobrazile su način na koji se povezujemo, a umjetna inteligencija zahvaća samu strukturu našeg mišljenja.

U takvom svijetu brzaka ne možemo ostati na obali. Isusove riječi učenicima odzvanjaju i danas: „Prijeđimo na drugu obalu.“ Upravo je ta rečenica bila geslo jednog od najosjetljivijih i najzahtjevnijih putovanja pape Franje, onog u Srednjoafričku Republiku. „Prijelaz na drugu obalu“, rekao je tada Papa, „zahtijeva nutarnju promjenu savjesti, stava i namjere.“

Evanđelje nam pokazuje Isusa koji u sumrak stoji na obali Galilejskog jezera. More je poznato po naglim olujama, ali on upravo tada poziva učenike da prijeđu na drugu stranu. Noć se spušta, vjetar se diže, voda prodire u čamac. Isus spava mirno, kao da se ništa ne događa. Njegov san nije znak ravnodušnosti, nego povjerenja. Kada se probudi, smiruje vjetar i valove riječima: „Zašto se bojite? Zar još nemate vjere?“ (Mk 4, 35–41).

Ta scena postaje slika našeg vremena. Pozvani smo prijeći na drugu obalu, ploveći kroz brze i nemirne vode koje nas često preplavljuju. Brzak je dio rijeke u kojem korito naglo pada pa voda ubrzava i kovitla. Nije to mirna rijeka, ali nije ni vodopad. Upravo takvim vodama danas plovimo.

U tim valovima prepoznajemo kulturne i društvene potrese našeg doba, ali i vlastite strahove. U vremenu promjene epohe, kako kaže papa Franjo, stare kategorije više ne objašnjavaju svijet. Ono što je nekad bilo normalno u obitelji, Crkvi ili društvu, više nije samorazumljivo. Papa koristi izraz rapidación, ubrzanje koje nas uvlači u vrtlog i neprestano pomiče naše orijentire. To nije prolazna faza nakon koje će se sve vratiti na staro. Ne možemo se skrivati ni praviti da se svijet nije promijenio. Potrebna je hrabrost da pređemo na drugu obalu i da plovimo zajedno s čovječanstvom našeg vremena.

U tim brzacima događa se i promjena odnosa između kršćanstva i kulture. U mnogim dijelovima svijeta Crkva više nema onu kulturnu moć koju je nekoć imala, ali to ne znači da je izgubila poziv da bude prisutna i djelatna. Evangelizirati u današnjem složenom i promjenjivom kontekstu znači djelovati zrelo, bez nostalgije za izgubljenom hegemonijom. Nismo više redatelji povijesti, ali ostajemo njezini suputnici i svjedoci.

U novom kulturnom krajoliku pojavljuju se novi akteri s novim načinima razmišljanja, osjećanja i življenja. Najveći izazov postaje empatičan dijalog i potraga za novim jezicima vjere. Bez razlučivanja i kritičkog promišljanja lako padamo u zamku fundamentalizma ili površnog sinkretizma. Pozvani smo prepoznati nemir suvremenog društva i u njemu otkriti znakove života. Jer svaki sustav koji pokušava nasilno umiriti čovjeka postaje opasan. Potrebno je zadržati sposobnost sanjanja novih verzija svijeta, kako kaže papa Franjo. To je bit našeg putovanja kroz brzake povijesti, između vrtloga i plićina.

Ne smijemo podleći strahu pred velikim promjenama. Povijest ih je već vidjela. Prosvjetiteljstvo je promijenilo razum, romantizam osjećaj. Čovječanstvo je kroz sve to prolazilo i učilo upravljati vlastitim stvaranjem.

Promatranje Krista živog u našem vremenu oslobađa nas kušnje da Evanđelje pretvorimo u muzej ili laboratorij utopija. Potrebna nam je hrabrost da zakoračimo u budućnost, vjerujući da Gospodin nije samo svjetionik koji s obale baca svjetlo, nego suputnik koji dijeli s nama oluju. On je Gospodar plime i oseke. Ni kaos ne remeti njegov mir ni njegovu vlast nad stvarnošću.

Zato teologija danas mora misliti u pokretu. Ne smije čekati da se more smiri. Trebamo teologiju koja misli iznutra, iz samih brzaka, i koja ne žali za vremenom promišljanja, nego ga pretvara u djelovanje. Potrebna nam je brza teologija, teologija koja plovi.

Ne možemo stalno zaustavljati brod kako bismo gledali zvijezde i tražili smjer. Moramo naučiti čitati nebo dok plovimo. U suprotnom riskiramo da se kontemplacija pretvori u teoriju, a vjera u statiku. Prava duhovnost ne odvaja djelovanje od razmatranja. Oba su potrebna i jedno drugo nadopunjuju.

Treba poznavati vjetrove i prepoznati oluje. Upravo je to izvorno značenje riječi kibernetika, umijeće upravljanja. Biti kontemplativan u djelovanju, kako su to učili pokret devotio moderna i kasnije ignacijevska duhovnost. Isusovac Claude Larre u svom zaboravljenom komentaru Tao Te Chinga podsjeća da Lao Cze život vidi kao umjetnost koja spaja kontekst i tok stvarnosti. Crkveno pamćenje mora se sjediniti s instinktom i postati intuicija, sposobnost da brzo opažamo, razlučujemo i prosuđujemo ono što se događa.

Danas Crkva, osobito kroz procese sinodalnosti, ne smije boraviti samo u sigurnim lukama. Pozvana je živjeti i na mjestima izloženima brzacima, vjetrovima i olujama koje pokreću svijet. Jer upravo ondje, u buci i nemiru povijesti, puše Duh.

Antonio Spadaro SJ je podtajnik Dikasterija za kulturu i obrazovanje Svete Stolice i glavni tajnik vatikanske Zaklade All of Us. Bio je dugogodišnji urednik časopisa La Civiltà Cattolica te član upravnog odbora Sveučilišta Georgetown. 

Tekst je prijevod članka objavljenog u Avvenireu 19. siječnja 2025. godine.