Što znači kad ljudi uriniraju po oltarima?

Europa sve češće svjedoči prizorima koji su donedavno bili nezamislivi.

Nedavni slučaj u kojem je navodno psihički bolestan muškarac uspio preskočio zaštitne barijere u Bazilici svetog Petra i ondje, na samom oltaru, počeo urinirati, potresao je vjernike diljem svijeta. Ovaj najnoviji incident nije samo pitanje sigurnosti; ovo je zrcalo šireg duhovnog stanja kontinenta, simptoma koji se ne može liječiti policijom ni protokolima.

Europa sve češće svjedoči prizorima koji su donedavno bili nezamislivi: oskvrnuti oltari, išarane fasade, ukradene relikvije. Iako se na prvi pogled čini da je riječ o vandalizmu i krađi, dublje ispod površine krije se simptom jedne šire civilizacijske bolesti, nestanak osjećaja za sveto. Crkve, nekoć prostori koji su nadilazili materijalno i nosili pečat božanske prisutnosti, danas su sve češće svedene na turističke atrakcije, kulise za razgledavanje ili jednostavno prazne zgrade.

Nekada su se i nevjernici odnosili s poštovanjem prema sakralnim prostorima. Postojala je svijest da se u tim prostorima ne govori glasno, da se ulazi tiho, da se nešto neizrecivo poštuje, čak i ako se ne vjeruje. Danas je ta nelagodna granica između svetog i profanog pobrisana. Sakralno je izgubilo svoj obrambeni sloj; ono što je nekoć izazivalo strahopoštovanje sada izaziva ravnodušnost. Europa je, čini se, izgubila osjećaj srama pred svetim.

Tom gubitku prethodio je dugi proces sekularizacije. Ljudi su napuštali crkve, ali još važnije, religija je napustila njihovu imaginaciju. Kršćanstvo više ne oblikuje moralni i emocionalni pejzaž kontinenta; ono više ne stvara smisao nego se trpi kao kulturna činjenica. U mnogim zemljama, pa i onima tradicionalno katoličkim, crkve su danas spomenici, a ne živi prostori vjere. Kad prostor izgubi simboličku težinu, postaje otvoren za oskvrnuće. U takvoj atmosferi vandalizam nije samo čin destrukcije nego izraz praznine, bijesa i zasićenosti svijetom bez značenja.

Crkva, međutim, ne snosi samo posljedice sekularizacije nego i vlastitih rana. Skandali i moralni padovi koji su potresli kršćanske zajednice razbili su njihovu vjerodostojnost. Ono što je nekad bilo moralni autoritet postalo je simbol licemjerja. U tom pogledu, vandalizam nad crkvama često je i nesvjesni oblik društvene osvete, čin kojim se razočaranje i bijes prema religiji pretaču u napad na njezine simbole.

Svetinja je zapravo razorena iznutra mnogo prije nego što je bila napadnuta izvana.

Za mnoge vjernike svaka oskvrnuta crkva nije puka šteta nego je i rana na tijelu zajednice. U tim prostorima životi su kršteni, sklapani i ispraćani. Kad netko taj prostor ponizi, to je kao da se ruga samom smislu postojanja. I možda se upravo u toj ranjivosti skriva istina o današnjoj Europi: kontinent koji više ne zna čuvati sveto, ne zna više ni čuvati sebe.

I dok se na Zapadu taj gubitak svetoga analizira s nelagodom i javnošću, kod nas se često promatra s pozicije samozadovoljnog moralnog promatrača. Nerijetko se može čuti kako su pune crkve u Hrvatskoj dokaz naše duhovne vitalnosti i kako smo, za razliku od dekadentne Europe, mi još uvijek narod vjere. No iza te slike krije se opasna samodopadnost. Nije stvar u tome da smo mi bolji, već da razlika između nas i Europe nije u stupnju svetosti nego u transparentnosti.

U većem dijelu Europe skandali su izišli na svjetlo dana, zlostavljanja su imenovana, institucije su se suočile s istinom. Kod nas, naprotiv, još uvijek vlada tišina, strah i potreba da se sve riješi unutar kuće. Dok se ondje ruše zidovi šutnje, kod nas se još grade kulise. Tako nastaje ono što bismo mogli nazvati selom svetog Potemkina, prividom pobožnosti koji skriva pukotine moralne i institucionalne stvarnosti.

Nije teško imati pune crkve ondje gdje se pitanja ne postavljaju, gdje se propovijedi ne tiču stvarnosti i gdje ritualnost guši duhovnost. Autentična kršćanska duhovnost ne mjeri se brojem hostija podijeljenih na misi nego spremnošću da se istina izdrži, i kad boli.

I dok se traže uzroci vandalizma i krize Crkve, ekonomski, ideološki, psihološki, prava istina vjerojatno je jednostavnija i tužnija: živimo u emocionalno pregrijanom, ali duhovno ohlađenom svijetu. Sve je više bijesa, ali sve manje dubine. Sve je više glasova, ali sve manje tišine. Crkve su u toj buci postale tihi simboli izgubljenog poretka svetoga. Njihova ranjivost, paradoksalno, odražava ranjivost cijelog kontinenta, pa i našu vlastitu, koji je zaboravio kako se prema svetinji pristupa.

Europa danas ne treba manje crkava. Europi treba više prostora u kojima će se  duhovnost opet moći dogoditi. A Hrvatska, ako želi biti više od pobožne kulise, mora prestati živjeti u hramu svetog Potemkina. Jer sveto ne obitava u iluzijama. Ono živi u istini, koliko god ona bila neugodna.

24sata / Express (17.10.2025)