Sveti Hubert i pitanje mjere: služi li lov životu?

U svijetu gdje legenda rado govori o jelenu s križem, a praksa često o plijenu i adrenalinu, sveti Hubert nas vraća na staro pitanje mjere: može li lov, kad je obuzdan etikom, doista služiti životu?

Hubert (Hubertus) iz Maastrichta jedan je od najpoznatijih svetaca Zapada, najviše kao zaštitnik lovaca, šumara i lovačkih društava. Paradoks je očit: zaštitnik lovaca bio je miroljubiv biskup i propovjednik, čovjek kojega su suvremenici prozvali „Apostolom Ardena”.

Prema legendi, nakon prerane smrti supruge Hubert tone u očaj i prepušta se lovu. Čak i na Veliki petak luta šumom, gdje mu se ukazuje jelen s blistavim križem među rogovima. Prizor ga otrijezni: napušta lov i posvećuje se naviještanju. Kao biskup Maastrichta, a potom i Liègea (kamó je premjestio sjedište), svim se silama baca na kristijanizaciju područja današnje Belgije. Umire 727. godine. Njegovu grobu hodočaste bolesni od bjesnoće, tadašnje pošasti koja pogađa i ljude i životinje. Čak se i riječ Hupe (prvotno: lovački rog) ponekad dovodila u vezu s njegovim imenom.

Hubertov zaštitnički „portfelj” impresivan je i šarolik: Liège i Ardeni, lovci, šumari, streljačka društva, puškari, metalci, lijevači, tokari, mesari, krznari, pa čak i matematičari, optičari te lovački psi. Njega se zaziva protiv psećeg ugriza, bjesnoće i ugriza zmije. To je onaj srednjovjekovni osjet za sveobuhvatnost: svetac nije maskota struke, nego figura smisla koja povezuje čovjekovo zanimanje, strahove i nadu.

No tu dolazi trenutak trijeznosti u stilu Umberta Eca: legenda je lijepa, ali nije prazna fotografija. Motiv jelena s križem stoljećima je prije Huberta vezan uz sv. Eustahija. Pitanje nije „tko je kome ukrao jelena”, nego što nam to govori o praksi. Povijesno je vjerojatnije da je Hubert zabranio tada rašireni običaj prinošenja dijela plijena božici Dijani. Drugim riječima, nije „kršćanizirao lov” pričom o čudu, nego je lov uveo u novu etičku ekonomiju: umjesto žrtve božici, prva lovina posvećuje se Bogu. Tek poslije se taj običaj stabilizirao i dobio svoju ikonografiju. Simbol je došao naknadno, kao poetska napomena uz kulturnu promjenu.

Danas se u mnogim krajevima 3. studenoga, na dan prijenosa Hubertovih relikvija u opatiju St-Hubert u Ardenima, održava tzv. Hubertov lov i liturgijska proslava. Lovačke se udruge okupljaju, a ulovljena se divljač kiti hrastovom grančicom sa žirevima. Ako bismo se držali samo folklora, ostali bismo na razini turističkog kalendara. Ali iza običaja stoji ozbiljno pitanje: može li praksa lova biti prožeta odgovornošću prema stvorenome, samonadzorom i poštovanjem života koji se uzima? U tom svjetlu Hubert nije maskota adrenalina, nego korektiv strasti: podsjetnik da moć nad prirodom traži mjeru, zahvalnost i granice.

Razlog Hubertove trajne popularnosti možda je upravo u tom prijelazu: od lova kao plijena i spektakla prema lovu kao disciplini i simbolu. Legenda o jelenu tada više nije „dokaz čuda”, nego katapult za etičko pamćenje. Mit nudi sliku, povijest daje smjer, zajednica navike pretvara u obred. A obred je dobar samo ako čovjeka mijenja.

Zato je Hubert koristan i onima koji nikad nisu primili pušku u ruke. On uči da se žudnja ne ukida zabranom, nego se preodgaja. Da je svetost manje u drami viđenja, a više u strpljivom preusmjeravanju prakse. I da je svako zanimanje, pa i ono koje barata smrću, pozvano služiti životu.