Zbor bez dirigenta: Omnia Deo i šutnja hijerarhije

Kad se prašina skandala slegne, ispod nje uvijek ostane isto pitanje: je li problem u jednom slučaju ili u sustavu koji ga je godinama omogućavao i štitio.

Skandal silovanja i zlostavljanja u zajednici Omnia Deo, kanonski utemeljenoj u Rijeci, a danas pod patronatom zagrebačkog nadbiskupa, probio je branu šapata i otvorio pitanje odgovornosti koje se više ne može sakriti u crkvene fusnote. Zajednica koja je posljednjih godina neprirodno i naglo, bez ozbiljnog propitivanja, stasala u zvijezdu nove evangelizacije, našla se u središtu javnog interesa i pred vratima institucionalne odgovornosti. Odluke naših (nad)biskupa stoga treba čitati u tom svjetlu: pogrešna procjena nije privatna stvar nego javni rizik.

Ne čudi zato što se nad zagrebačkom katedralom ovih dana spustila nova sjena. U nedavnom podcastu na tu temu dvojica mladih svećenika iz Omnia Deo potvrdila su posredno da ih je nadbiskup Dražen Kutleša u pojedinim razdobljima protežirao i da to više nije slučaj. Oni se tomu iščuđavaju, javnost s pravom pita: je li Omnia Deo još jedna pogrešna procjena u nadbiskupovu mandatu ili tek simptom jednog disfunkcionalnog sustava? Jer gesta protežiranja, koliko god motivirana željom za “novim pastoralnim zamahom”, stvara opasne mreže „apsolutne poslušnosti“ koje se dodatno zakompliciraju kada stvari krenu nizbrdo.

Kad je papa Franjo poslao Dražena Kutlešu u Zagreb, kler je zadržao pristojnu suzdržanost. Umjesto domaćeg čovjeka stigao je krizni menadžer iz kurijalnog pogona: učinkovit, discipliniran, ali bez korijena u ovdašnjoj zemlji. Dvije i pol godine poslije temelj se nije pomaknuo, a poneki potez paradoksalno nadilazi i Bozanićevu institucionalnu nepomičnost. No to više nije biografija jednoga čovjeka već dijagnoza sustava: Crkva u Hrvatskoj sve češće zvuči kao zbor bez dirigenta, bez partiture i bez hrabrosti preuzeti odgovornost.

U javnom prostoru pritom vlada tišina. Šutnja pred revitalizacijom ustaške ikonografije. Šutnja pred ksenofobijom prema stranim radnicima i hrvatskim Srbima. Šutnja pred kriminalom i korupcijom. Takav izostanak jasnog glasa nije razboritost nego propuštena prilika da se zaštite najranjiviji i obrani dostojanstvo zajedničkog života.

Kutlešina propovijed na obljetnici Oluje u Kninu pokazala je koliko lako vjerska retorika sklizne u razvodnjenu civilnu religiju. Naoko uredna struktura: sjećanje i odgovornost, trokut Bog, obitelj, domovina, raspala se kad je domovina postavljena uz bok Bogu. “Zastava bez Boga samo je komad tkanine”, rekao je nadbiskup, a izostalo je naglasiti da evanđelje ne mjeri vrijednost zastave nego dostojanstvo čovjeka. Kad se umiranje za domovinu izjednači s umiranjem za Boga, briše se temeljna teološka granica: Bog je apsolut, domovina, koliko god voljena, ostaje relativna.

U istom registru je i odluka o sankcioniranju dvojice dekana katoličkih teoloških fakulteta Sveučilišta u Zagrebu zbog navodnog podržavanja uvođenja rodnih studija. Još jedna kriva procjena: umjesto dijaloga i akademske slobode, poslana je poruka straha koja produbljuje kulturne rovove. Ako je sveučilište prostor otvorenog istraživanja, kaznena pedagogija loša je zamjena za argument, a vjerodostojnost Crkve ne brani se dekretima već spremnošću da čuje i ono što ne zvuči ugodno.

Šira slika je neosporna. Kad se Crkva veže uz politiku i ideološke refleksne reakcije, gubi vjerodostojnost i moć biti korektiv. Dobitak takvog saveza uvijek je privremen: nekoliko trenutaka naklonosti, pokoja fotografija s državnih tribina. Gubitak je duhovan i trajan: povlačenje proročkog glasa, sužen horizont milosrđa, umor vjernika koji u crkvenom govoru sve teže prepoznaju evanđelje.

Loše procjene onih na vrhu hijerarhije, koji su do položaja stigli ne voljom Duha Svetoga niti izvrsnim kompetencijama već dobrim poznanstvima, nisu tehničke pogreške; prelijevaju se kroz hijerarhiju u odluke što izravno pogađaju živote ljudi. Kad se protežira bez provjere, prešućuju upozorenja i improvizira umjesto jasne strategije i politike zaštite, posljedice su psihički slomovi, izgubljene godine, slomljeno povjerenje, ponekad i izgubljeni životi. Zato odgovornost procjene nije administrativna formalnost. Ona je temelj sigurnosti zajednice i minimum evanđeoske vjerodostojnosti.

Danas, kada bi trebala biti svjetionik u mraku, Crkva u Hrvatskoj povija se pod teretom vlastitih strahova. Zagrebački nadbiskup u toj priči nije uzrok nego simptom, lice sustava koji se boji samoga sebe. Ako biskupi ne shvate da snaga Crkve leži u hrabrom služenju evanđelju, pa i protiv agresivne i glasne struje, izgubit će i ono malo što je ostalo od proročkog glasa. Svaka nova pogrešna procjena na vrhu, od ambivalentnih saveza do prešutnih gesti prema problematičnim akterima, ostavlja trag na najranjivijima, upravo ondje gdje je evanđelje najpotrebnije. Jer Crkva koja štiti hijerarhiju umjesto evanđelja, na kraju izgubi i jedno i drugo.

24sata/Express (7. 11. 2025)