Kralj koji pristaje na tamu

U središtu kršćanske vjere ne stoji tron, već križ, i na njemu Kralj kojemu nisu važnije reputacije od života.

Kršćanstvo je doista čudna religija. Dok drugi slave pobjednike, mi se okupljamo oko čovjeka koji je umro jednom od najokrutnijih smrti. Nema trijumfalnih konja, nema sjaja insignija, nema političkog glamura. Samo polugolo i isprebijano tijelo, raspuknuta koža, ekseri kroz ruke. Pogled koji tone u mrak. I mi, čudaci kakvi jesmo, stojimo pred tim prizorom i govorimo: ovo je naš Kralj! Ako je ovo Kralj, onda je svaka naša verzija uspjeha i veličine stavljena pod upitnik.

Čudna religija poraženog Kralja

Današnje evanđelje vodi nas upravo na to mjesto. Luka ne opisuje prijestolnicu, već brdo smaknuća. Na Golgoti se ne nalazi samo jedan križ. Uz Isusa su dvojica razbojnika, dva različita načina kako se nositi s vlastitim ponorima i porazima. Jedan se zatvara, ruga, pokušava sačuvati zadnju mrvicu kontrole. Drugi priznaje poraz i šapće jedinu molitvu koju još može izgovoriti: „Sjeti me se.“ Ovdje vrijedi primijetiti da Isus ne spašava one koji glume snagu, nego one koji se usude priznati da su slomljeni.

Na križu pada sve što inače zovemo kraljevskim. Moć, dominacija, kontrola, strah, sve to pada u prašinu. U raspetom Isusu Bog se pokazuje u najdubljoj ranjivosti. Tu je jezgra kršćanske provokacije: trnova kruna umjesto zlatne tijare, nemoć umjesto sile, kralj koji ne stoji iznad kaosa nego u njega ulazi.

Taj Kralj ne obećava da će nam izbrisati bol niti pokušava prodati jeftinu utjehu. On samo staje uz nas. I bliže ne može. Tada se događa nešto što ne možeš izmisliti: u vlastitom mraku više nisi sam. Ne zato što je mrak nestao, nego zato što ga On dijeli s tobom i svojom prisutnošću pretvara u prostor u kojem se još uvijek može disati.

Rane koje ostaju i Bog koji ostaje

Čovjek je lomljiv i ranjiv i uvijek će biti takav. Ponekad je to tišina u stanu nakon što su vrata zalupila jače nego inače. Ponekad je to pogled u nalaz iz ordinacije koji više ne možeš čitati kao „rutinu“. Ponekad je to poruka na mobitelu koja u dvije rečenice sruši ono što si godinama gradio. U životu ostaju rane: neispunjene želje, izdaje, neočekivani prekidi, smrt, bolest, nemoć. Ponekad su to psihičke rane, ponekad emocionalne, ponekad duhovne. Nitko ne prolazi kroz život netaknut. Čak i uskrsli Krist nosi svoje rane i upravo po njima ga učenici prepoznaju.

Zato kršćanstvo nije bijeg od stvarnosti. Ne glumi da patnja ne postoji i ne obećava sterilni životni balans. Društvo opsjednuto „comfort zonom“ uvjerava nas da se bol može izbrisati ispravnim stilom života, wellnessom i malo vještog samozavaravanja. Ako već ne možemo ukloniti patnju, pokušat ćemo ukloniti barem patnike iz vidokruga da ne kvare sliku. Samo, bol nikamo ne ide.

Mala moć koja najdublje ranjava

Tu se otvara pitanje moći. Kraljevstvo, vladanje, imperij, to su riječi koje stoje u pozadini današnje svetkovine. Velike moći crtaju nove karte svijeta, prijete nuklearnim arsenalom, naoružavaju se i govore o miru dok pripremaju sljedeći rat. Stari imperiji odavno su propali, novi nastaju na isti način: oduzimanjem slobode onima koji su trenutno slabiji od njih.

Ali najopasnija nije moć u rukama diktatora nego ona sitna, kućna. Kad roditelj guši dijete „za njegovo dobro“. Kad partner u vezi ucjenjuje šutnjom. Kad šef ponižava svoje podređene iz dosade. Kad vjernik svoju pobožnost pretvori u oružje kojim udara po savjesti drugih. Kad mi koristimo kršćanstvo da bismo se borili protiv onih drugih. Ta mala, svakodnevna moć često najdublje ranjava. I najgore od svega, ta moć obično nosi maske ljubavi, brige ili vjere.

Evanđelje razotkriva tu logiku. Kralj na križu „uspješno propada“, ne trijumfira u uobičajenom smislu. Njegovo kraljevstvo nije utemeljeno na strahu, prisili i kontroli. Temelji se na slobodi, ljubavi i miru. To kraljevstvo raste ondje gdje ljudi shvate da autoritet nije sila, nego služenje. Ondje gdje prestajemo jedni druge gurati u kutove, a počinjemo jedni drugima čistiti prostor za disanje.

U krštenju je svakome od nas povjereno vlastito kraljevsko dostojanstvo. Ne kao licenca za dominaciju, nego kao poziv da upravljamo onim što nam je dano, svojim darovima, vremenom i ranjivostima, tako da drugi mogu živjeti slobodniji. Način na koji postupamo s moći, velikom ili malom, ostaje trajna provjera naše vjere.

Ne bježati od tame

Uz sve to u nama se javlja i druga, duboka navika: sklonost bijegu od tame. Volimo svjetlo reflektora, jasne slike, jednostavne narative. Ono što je složeno, ranjeno, tamno, najradije bismo zaobišli.
Ne želimo čuti priče koje nemaju brzi happy end.
Ne želimo gledati rane koje se ne daju zakrpati u tri koraka.
Ne želimo prizemlje života, samo penthouse verziju.

Ali s križa dolazi drugačija logika. Nisam stvoren da izbjegavam tamu. Stvoren sam da uđem u nju, nahranim je ljubavlju, osvijetlim je i dopustim da se preobrazi u svjetlost. Samo ljubav može izliječiti tamu u meni.

Isus je prvi ušao u najgušću tamu: izdaju, nepravdu, napuštenost, smrt. Ako je On tamo bio, onda ni moja tama više nije besmisleni kaos, nego mjesto mogućeg susreta. Bog ne spašava moju reputaciju, nego moju stvarnost.

Ne moram glumiti da je sve u redu. Ne moram stajati u pozlaćenoj laži vlastite nepovredivosti. Smijem priznati da sam razbojnik koji moli: “Sjeti me se.”

Kako to kraljevstvo uopće ulazi u naše živote? Ne dolazi kroz demonstraciju snage i savršenosti; ulazi kroz povjerenje koje se usuđuje biti ranjivo. Ljubav mu je jedina valuta i jedina sila koju priznaje. Kralj koji pristaje na tamu ne postavlja nemoguće uvjete. Ne traži da budemo nepobjedivi. Traži samo prisutnost: da ne bježimo, da ostanemo, da gledamo. I da vjerujemo kako se i u najgušćem mraku već tiho pomalja svjetlo.