Za kršćane ne postoji apsolutna vlast. Niti vaša.

Jučerašnja svetkovina Krista Kralja nije pobožni ukras na kraju crkvene godine, nego podsjetnik da za kršćane ne postoji apsolutna zemaljska moć.

Jučerašnja svetkovina Krista Kralja uvijek nas pomalo gurne u jedan neugodan misaoni prostor: što zapravo znači nazvati Boga ili njegova Sina „Kraljem“? To je, blago rečeno, sklisko područje. Čim izgovorimo riječ „kralj“, pred očima nam se pojave sasvim zemaljske figure moći: nasljedni monarsi, izabrani predsjednici, diktatori koji su na vlast došli pučem ili čistim nasiljem. Svi oni imaju jednu zajedničku crtu: najvišu poziciju u piramidi političke moći. A način na koji tu moć koriste najčešće nije mjesto na kojem bismo potražili ikakvu transcendenciju.

Vladanje je, kako nas povijest neumorno podsjeća, puno sile, straha, ucjena, izrabljivanja i sustava pogodovanja. Tu je uvijek i paranoični strah od gubitka moći. Najgori oblik takvog vladanja je onaj koji se maskira u „Božju volju“ i od ljudi traži pokornost jer, navodno, neposluh vlasti znači neposluh Bogu. Povijest je prepuna takvih „svetih“ opravdanja za vrlo nesvetu praksu.

Ako želimo govoriti o Bogu kao Kralju, taj pojam treba temeljito oprati od svega što se nakupilo u našim političkim iskustvima. Jer Božja moć nije imitacija ljudske. Ona djeluje tiho, u pozadini, bez reflektora. Ona oslobađa, ne zarobljava. Ona osnažuje, ne infantilizira. I, što je posebno važno, ona ne štiti privilegirane, nego se naginje prema onima koje sustav ne vidi: malene, ranjive, bez ikakvog glasa. „Što god učiniste jednome od ove moje najmanje braće i sestara, meni učiniste“ nije poetska fusnota, nego temelj Božjeg shvaćanja vlasti.

Božje kraljevstvo uvijek relativizira ljudsku moć
Tu leži drugi „problem“ Božje kraljevske titule: ona ljudsku vlast spušta na zemlju. Tko vjeruje u Boga kao Kralja, već time kaže da niti jedan zemaljski moćnik nije apsolutan, da svaka vlast ima granice – i da postoji netko iznad njih. To nikada nije bila vijest koju bi vladari rado slušali. Od Imperija do suvremenih autokracija, svi instinktivno odbijaju svaku pomisao da nisu posljednja instanca.

Stari Izrael je na vlastitoj koži osjetio tu dinamiku. Stoljećima uopće nije imao kralja; najviša pozicija bila je prazna i pripadala je Bogu. Vođe su bili suci i vojskovođe, ali nikada apsolutni gospodari. Naravno, ljudi su na kraju ipak poželjeli biti „kao i svi drugi narodi“, pa su izabrali kralja – i odmah iskusili klasičnu napetost: svaki kralj, ma kako moćan, mora odgovarati Bogu. Biblijski tekstovi tu su brutalno realistični: kralj vrijedi onoliko koliko je radio za dobro naroda, a ne koliko je uspješno čuvao vlastitu sliku o sebi.

Svetkovina Krista Kralja kao godišnji test političke zrelosti
Zvuči gotovo staromodno, ali jučerašnja svetkovina može biti važan korektiv našoj vremenski uredno upakiranoj vjeri u politiku. Danas, kada se sve češće pojavljuju vođe koji se ponašaju kao mesije bez križa, kada autoritarnost postaje stil, a populizam traži slijepu poslušnost, posebno je važno ponavljati jednu staru tvrdnju: za kršćane ne postoji apsolutna zemaljska moć. Ni nacionalna. Ni stranačka. Ni ideološka. Ni ona koja se prodaje kao „volja naroda“.

Bog, kao Kralj, nije ukras u ceremonijama. On prosuđuje način na koji vladaju oni na vrhu ljudske piramide moći. A na nama je da ne pristajemo na mitologiziranje vlastodržaca, nego da pitamo, provjeravamo, kritički gledamo i ne dopuštamo da nas uljuljkaju u kolektivnu letargiju.

Upravo zato je blagdan Krista Kralja i uveden: kao protuteža rastućem fašizmu u Europi, kao podsjetnik da se vjera nikada ne smije pokloniti pred idolom apsolutne vlasti.

I zato nam možda treba malo starog, pomalo zaboravljenog hrabrog jezika: hrabro ustati protiv svakog zloporabljenog autoriteta, protiv svakog oblika prisile i nasilja – i to učiniti bez izmišljanja pobožnih izgovora.

Jer Božje kraljevstvo nije dekor za crkvene zidove. Ono je kritičko ogledalo u kojem se, htjeli mi to ili ne, vidi i stanje našeg društva, i stanje naše savjesti.