Niceja 325. i Zagreb 2025.: što papa Leon zapravo traži od Crkve?

Apostolsko pismo pape Lea XIV. In unitate fidei, objavljeno povodom 1700. obljetnice Niceje, nije puki jubilejski podsjetnik na dogmu, nego provokativno ogledalo u koje se danas mora zagledati svaka Crkva, pa i ona u Hrvatskoj.

Papa Leon XIV. objavio je novo apostolsko pismo In unitate fidei povodom 1700. obljetnice Nicejskog sabora. Na prvu, pismo zvuči kao još jedan prigodni tekst uz jubilej: malo povijesti, malo dogmatike, malo poziva na molitvu. Tko ga pročita pažljivije, vidjet će nešto drugo. Riječ je o ozbiljnom pokušaju da se Nicejsko vjerovanje ponovno pretvori u živi kriterij za to kako Crkva govori o Bogu, kako se odnosi prema moći i kako živi jedinstvo u svijetu koji se raspada po šavovima.

U pozadini pisma stoje tri motiva: jubilej Niceje 325., Godina nade koju je Papa posvetio Kristu i njegovo predstojeće apostolsko putovanje u Tursku, zemlju na čijem je tlu Niceja održana. Ali pismo nije turistički vodič kroz povijest. Ono želi pokazati da pitanje iz Cezareje Filipove, „A vi, što kažete, tko sam ja?“, nije zatvoreno poglavlje, nego otvoreni dosje Crkve.

Niceja kao ključ, a ne muzejski eksponat

Papa se ne zadržava na suhoj rekonstrukciji događaja. Arije, Aleksandar Aleksandrijski, Hozije iz Cordobe, Atanazije, Kapadočani, svi se oni pojavljuju, ali ne kao likovi iz pobožne čitanke, nego kao ogledala.

Arije je svećenik koji pokušava učiniti Boga „sigurnim“: dalek, nedohvatljiv, zaštićen od skandala utjelovljenja. Krist je kod njega nešto između Boga i čovjeka, uzvišeni posrednik, ali ne i pravi Bog. Takav model savršeno se uklapao u tadašnji mentalitet i upravo je zbog toga bio opasan. Ako Krist nije pravi Bog, onda smrt i uskrsnuće nisu Božje djelo, nego maksimalni napor jedne iznimne osobe. Lijepo, ali nedovoljno da išta stvarno promijeni.

Papa podsjeća da Niceja odgovara upravo na to pitanje. Sin je „istobitan Ocu“. Nije stvorenje, nije polubožanstvo, nije „duhovni guru s božanskom aurom“. U toj formulaciji nema filozofskog luksuza, nego vrlo jednostavno, brutalno pitanje: spašava li nas Bog sam ili nas ostavlja da se sami koprcamo.

Kad Papa kaže da Nicejsko vjerovanje i danas ostaje „srce kršćanske vjere“, on sugerira nešto prilično neugodno. Svaki put kada Krista svedemo na simpatičnog moralnog učitelja ili motivacijskog govornika, u praksi ponavljamo arijansku grešku, bez obzira na to koliko puta nedjeljom izgovaramo da je „istobitan Ocu“.

 „Descendit“: Bog koji silazi protiv religije bijega

Središnja riječ pisma nije „istobitan“, nego „sišao je“. Descendit.
Niceja inzistira na tome da je Sin „zbog nas ljudi i radi našega spasenja sišao s neba“ i postao čovjekom. Papa tu ne ostaje u dogmatskom zrakopraznom prostoru. Podsjeća na vrlo konkretne biblijske slike: Isus koji pere noge učenicima, koji plače, koji se dotiče rana, koji umire kao rob.

Ta vertikala silaska razara dvije popularne karikature vjere.

S jedne strane, religija bijega, u kojoj Bog služi kao povod da se sklonimo od svijeta, nepravdi, politike, tijela i ranjenosti.
S druge strane, spiritualni individualizam u kojem su „duhovnost“ i „energija“ elegantni izgovori da se čovjek bavi sobom, a ne drugima.

Utjelovljenje znači da je Bog preuzeo ljudsku sudbinu do kraja. Ne da bi nas od nje oslobodio bijegom, nego da bi je iznutra preobrazio. Ako je Bog u Kristu ušao u povijest, tijelo, suze i smrt, onda je svaka duhovnost koja preskače tijelo i povijest naprosto antinicenska.

Deifikacija protiv samopomoći i religioznog moralizma

Papa se posebno zadržava na staroj istočnoj temi deifikacije. Citira Atanazija koji kaže da je Bog postao čovjekom da bi čovjeka učinio dionikom božanskog života. Ne zato da čovjek postane mali bog koji sam sve kontrolira, nego da prestane glumiti boga i dopusti da ga Bog preobrazi.

Tu se otvara zanimljiv sukob s dominantnom ideologijom našega vremena. S jedne strane, kultura samopomoći poručuje da je „sve u tebi“ i da se samo trebaš „optimizirati“. S druge strane, religiozni moralizam, koji Crkva dobro poznaje, govori da će Bog na kraju možda ipak popustiti ako budeš dovoljno dobar i poslušan.

Deifikacija razbija i jedno i drugo. Spasenje nije projekt samopotvrde i nije projekt samospašavanja. Ono je odgovor na Božju inicijativu. Bog je taj koji „silazi“, koji nas čini sinovima i kćerima, koji uzima čitavog čovjeka, tijelo, dušu, razum i slobodu, i uvlači ga u svoj život.

Posljedica je otrežnjujuća. Ako vjerujem u takvog Boga, ne mogu se zadovoljiti time da malo „popravim svoj karakter“ ili da vjeru svedem na privatnu pobožnost. Ili sam uključen u dinamiku preobrazbe ili sam se vratio na religiju samodiscipline.

Bog rata i sakriveno lice: Crkva pod vlastitom optužnicom

Najneugodniji dio pisma dolazi kada Papa progovara o današnjem praktičnom ateizmu. Primjećuje da za mnoge ljude Bog više nema nikakvu težinu u životu. I ne traži krivca samo u „sekulariziranom svijetu“. Pozivajući se na Drugi vatikanski koncil, kaže da su kršćani barem djelomično suodgovorni.

U ime Boga vodili su se ratovi. Ljudi su ubijani, progonjeni i diskriminirani „ad maiorem Dei gloriam“. Umjesto milosrdnog Boga često je predan lik Boga koji prijeti, kažnjava i služi kao ideološko oružje. Prevedeno u sadašnjost: ateizam nije samo posljedica agresivnog sekularizma. On je često reakcija na karikaturu Boga koju su upravo vjernici, pa i crkvene strukture, ponudili svijetu.

Pismo tu ostaje općenito. Ne imenuje konkretne ratove, režime i zloporabe. To je granica dokumenta. Spreman je na ozbiljan ispit savjesti, ali ne do kraja radikalno. No i ovako, činjenica da službeni tekst polazi od toga da licemjerje kršćana pridonosi nevjeri svijeta nije mala stvar. To je poruka koja se ne tiče nekih apstraktnih „drugih“, nego nas.

 „Uši naroda“ i srca svećenika: tihi udar na klerikalizam

U jednom trenutku Papa citira svetog Hilarija: „Uši naroda svetije su od srdaca svećenika.“
To nije samo simpatična patristička dosjetka. To je mali manifest protiv klerikalizma upisan usred teksta koji je nastao u srcu katoličke hijerarhije.

To znači da povijest vjere nije priča o savršeno vjernim biskupima i zbunjenoj masi. Često je upravo narod Božji, obični vjernici, instinktivno čuvao Kristov lik dok su crkveni profesionalci bili previše zauzeti politikom, karijerama ili strahom od vlasti. Atanazije je pet puta završio u progonstvu upravo zato što je imao više povjerenja u istinu vjere nego u igre moći.

Za današnju Crkvu, koja još uvijek nije razriješila ni rane zlostavljanja ni krize povjerenja, taj citat znači da sensus fidelium nije ukras nego korektiv. Nije narod tu samo da potvrđuje odluke „odozgo“. Ponekad je upravo narod taj koji razaznaje kada hijerarhija skreće s puta Evanđelja.

 Trojstvo kao politička lekcija jedinstva bez nasilja

Ekumenski dio pisma možda je najaktualniji. Leon XIV. podsjeća da Nicejsko-carigradsko vjerovanje dijele katolici, pravoslavni i većina protestantskih zajednica. To je minimum na koji, usprkos stoljećima razdora, svi još uvijek kažu „amen“. Papa to koristi kao polugu za novu vrstu jedinstva.

Ključna rečenica glasi: „Jedinstvo bez različitosti je tiranija, različitost bez jedinstva je raspad.“ Trojstvo postaje model zdravog jedinstva. Jedan Bog, tri Osobe. Jedno božanstvo, realne razlike. Nije slučajna ni kritika dvaju lažnih ekumenskih rješenja. Prvo je povratna ekumena, u kojoj se od drugih očekuje da se vrate u prethodno stanje, uglavnom pod Rim. Drugo je status quo ekumena, u kojoj svatko ostaje što jest, povremeno se susrećemo, fotografiramo i nastavljamo po starom.

Umjesto toga Papa predlaže proces pomirenja, razmjene darova, zajedničke molitve i svjedočanstva, utemeljen na onome što već jest zajedničko. Nicejsko vjerovanje nije samo najstarija formula vjere, nego i najširi mogući most. U svijetu razbijenom ratovima, nacionalizmima i religijskim zloupotrebama, kršćani su pozvani biti znak jedinstva koje nije uniformnost i raznolikosti koja nije rat.

 Što to znači za Hrvatsku

Sve to lijepo zvuči dok se čita u tišini sakristije ili biskupskih odaja. Problem je što se kršćanstvo ne živi u fusnotama, nego u konkretnim društvima. Dok Papa u Rimu piše o Niceji kao temelju jedinstva, u Hrvatskoj se posljednjih godina u javnom prostoru, često nekažnjeno i bez jasne osude vrha Katoličke crkve, šire poruke koje sustavno ponižavaju pravoslavne Srbe, relativiziraju i njihovu patnju i dovode u pitanje njihovu lojalnost, pa i samo njihovo postojanje kao ravnopravnih građana.

Ironija je brutalna. Katolici i pravoslavni nedjeljom izgovaraju isto Nicejsko vjerovanje. Ispovijedaju istog Boga, istog Krista, isto Trojstvo. Ako je Papa u pravu da je Nicejsko vjerovanje srce kršćanske vjere i temelj ekumenskog jedinstva, onda je nemoguće istodobno govoriti „vjerujem u jednoga Boga, Oca svemogućega“ i u istom dahu javno šutjeti dok se braću po krštenju tretira kao građane drugog reda.

Ako „uši naroda“ stvarno jesu svetije od „srca svećenika“, onda bi vjernici u Hrvatskoj imali pravo pitati svoje pastire: kako se In unitate fidei prevodi u praksu kada je riječ o odnosu prema pravoslavnim Srbima. Što znači vjerovati u Boga koji se „spustio zbog nas i našega spasenja“ ako smo spremni to spasenje po potrebi nacionalno filtrirati. Kako izgleda Trojstvo kao model jedinstva u zemlji u kojoj se kršteno susjeda sustavno gura u ulogu trajnog sumnjivca.

Apostolsko pismo pape Lea ne daje gotove odgovore za hrvatski kontekst. Ono postavlja kriterij. Ako ga shvatimo ozbiljno, minimalna posljedica bila bi ovo: svaki javni govor koji pravoslavne Srbe pretvara u kolektivnu prijetnju, svaki politički projekt koji njihovu prisutnost tretira kao problem, a ne kao dio zajedničkog doma, i svaka šutnja crkvenog vrha pred takvim govorom, nisu samo politički promašaji. Oni su teološki skandal.

Niceja je Crkvu naučila da je dovoljno malo pomaknuti Krista s mjesta pravog Boga da bi se urušilo čitavo Evanđelje. Danas se možda ne sporimo oko riječi homoousios, ali se itekako sporimo oko toga vrijedi li Kristova riječ jednako u Vukovaru i u Kninu, i za katolika i za pravoslavca. Ako odgovor nije nedvosmisleno „da“, onda problem nije samo u „svijetu“. Problem je u Crkvi koja je zaboravila što nedjeljom izgovara.

In unitate fidei nije pismo za arhiv, nego ogledalo. Pitanje je samo imamo li hrabrosti stati pred njega. I u Hrvatskoj.

Dalibor Milas