Što nam je ostalo od Drugog vatikanskog koncila?

Šezdeset godina nakon završetka Drugog vatikanskog koncila, ključno pitanje više nije što je Koncil promijenio u Crkvi, nego zašto njegove odluke i dalje izazivaju otpor.

Na današnji dan prije šest desetljeća zatvoren je najveći događaj Katoličke Crkve u 20. st. Dana 8. prosinca 1965. završio je Drugi vatikanski koncil.

Šezdeset godina poslije, razmišljamo o plodovima toga izvanrednog duhovnog događaja. Bez pretjerivanja ili retorike, možemo reći da je Koncil pomogao Crkvi da iznova progovori jezikom evanđelja, ne samo suvremenom čovjeku već i samoj sebi. Nakon što je još od prosvjetiteljstva i Francuske revolucije bila zapletena u defenzivnom ideološkom boju s novim društvenim poretkom i njegovim zagovornicima, Koncil je Crkvi vratio evanđeoski pogled na stvarnost i njezino tumačenje. Onima koji danas, odbacujući ga, tvrde da Koncil nije od presudne važnosti, može se odgovoriti da Koncil uistinu nije promijenio kršćansku vjeru i Crkvu, ali je izmijenio svjetlo kroz koje gledamo na kršćanstvo i samu crkvenu zajednicu. Preobrazio je samorazumijenje Crkve i njezinu percepciju kod čovjeka modernoga vremena i samih katolika.

Koncil kao promjena pogleda, a ne vjere

Prije šezdeset godina Koncil je podsjetio da objava nije paket istina, nego Bog koji progovara u povijesti, kroz dijalog koji zahvaća čitavo čovječanstvo. Otuda središnje mjesto Svetoga pisma u sveukupnom duhovnom životu. Koncil je promijenio dosadašnju ekleziologiju: Crkva nije više piramida, nego Božji narod na putu u kojem svi dijele jednako dostojanstvo koje proizlazi iz krštenja. Koncil je ponovno stavio u središte Crkvu kao zajedništvo. Vraćajući se na patristiku – što su zagovornici monopola skolastičke teologije gledali sa sumnjom – Crkva se definirala kao puk skupljen oko Trojstva po riječima sv. Ciprijana Kartaškog. Liturgijska reforma značila je povratak bitnome – okupljenom Božjem narodu, navještenoj Riječi, vazmenom otajstvu slavljenom na razumljiv i uključiv način. U odnosu na suvremeno društvo, Koncil je napokon snažno priznao da svijet nije neprijatelj od kojeg se treba braniti, nego zemlja koju valja nastanjivati, priznavajući joj autonomiju koju joj je Stvoritelj udijelio. Crkva je na Koncilu izabrala dijalog, a ne sukob. Deklaracija Dignitatis Humanae donijela je jedan od najzrelijih plodova Koncila: priznanje vjerske slobode kao temeljnog prava. Crkva koja se ne boji slobode jest Crkva koja živi u istini. Crkva koja brani slobodu drugih, brani i vlastitu.

Što nam je danas, šezdeset godina poslije, ostalo od Koncila? Dovoljno je spomenuti sazrelu svijest o crkvenom pozivu svakog krštenika, revalorizaciju mjesta i uloge Svetoga pisma u životu vjernika; ekumenizam i međureligijski dijalog. Projekt izgradnje sinodalne Crkve pape Franje i danas pape Lava – temeljen na zajedništvu, sudjelovanju i poslanju – ne bi bio moguć bez koncilskog vrednovanja zajedništva svih krštenika i ekleziologije Božjega naroda. Danas je način ostvarenja Drugog vatikanskog koncila ustvari Sinodalna Crkva, s metodom slušanja, razlučivanja i suodgovornosti. Crkva će biti sve vjernija Koncilu ukoliko bude vjernija evanđelju kroz koje valja tumačiti znakove vremena.

Kakva je situacija danas s Koncilom u Hrvatskoj? Čini se da je veći dio pažnje katoličke javnosti usmjeren nekim drugim pitanjima poput nacionalnog identiteta i ideološke borbe protiv novih izama, a da model crkvenosti koji se nadahnjuje u Koncilu ili u Sinodalnoj Crkvi ne uživa povjerenje većine episkopata, odnosno kreatora javnoga mnijenja vjernika u nas.

Odbacivanje Koncila kao izvor nesporazuma i podjela

Prije tridesetak godina Željko Mardešić sa žaljenjem je konstatirao kako se kod nas Koncil odbacuje. Povukavši paralelu između predkoncilskog integrizma i poslijekoncilskog fundamentalizma, napisao je riječi koje ni danas ne gube na aktualnosti: “Dok je integrizam nijekao modernitet bijegom u prošlost, (poslijekoncilski) fundamentalizam će to činiti pokušajem pobjede nad modernitetom u sadašnjosti, dajući tako cijelom sukobu posebnu isključivost i naglašenu dramatičnost po uzoru na stare religijske dualizme. Jer za pobjedu se traži mnogo više nego za bijeg, što ima onda za posljedicu povećanu bojovnost, spremnost, fanatizam, ideologičnost, netrpeljivost, pa ponegdje i mržnju. Cilj je pobjeda nad modernitetom.”

Anton Šuljić prošle je godine u intervjuu mjesečniku Zvona govorio o odbacivanju Koncila u nas: “Sljedeće godine bit će šezdeset godina od završetka Drugoga vatikanskog koncila, a čini se da je s novim generacijama njegovih protivnika i osporavatelja sve više. I u nas se sve više čuju glasovi kontestacija, neposlušnosti spram papinskih dekreta, deklaracija i uputa, što bi moralo biti zvono na uzbunu našim biskupima (…) Ako to do sada nije prepoznato, bojim se da je već kasno. U mnogim crkvama svećenici sua sponte, dakle bez znanja ili dopuštenja mjesnog biskupa (ili se ipak varam?!?) okreću oltare ad orientem uklanjajući pritom oltare prema puku koje zahtijeva liturgijska reforma Drugog vatikanskog sabora. K tome oblači se i u nekim župama gotovo primorava sve koncelebrante da obuku barokne kazule, poseže se za prevladanim i neodobrenim oblicima molitava i zaklinjanja – ukratko: Drugi vatikanski koncil se ignorira ili se svjesno odbacuje, a da ga se pritom malo ili nikako ne poznaje.”

Nije teško složiti se sa Šuljićem i reći da je odbacivanje Koncila izvor nesporazuma i podjela. Slično njemu piše istaknuti profesor teologije Ivan Šarčević, koji za razliku od važne uloge teologa u vezi s Koncilom, u današnjem vremenu prepoznaje antiteološku paradigmu i samorazumljivu fanatičnu vjeru: “U povijesti kršćanstva postoje razdoblja u kojima je cvjetala teologija: prva stoljeća patristike, visoki srednji vijek, vrijeme prije i poslije Drugog vatikanskog koncila. Vrijedilo bi, a što ovdje ne možemo učiniti, ispitati razloge zašto se nakon propasti antireligijskog i antiteološkog crvenoga sistema, s dolaskom ‘nacionalnih demokracija’ te nakon povećanog interesa za vjeru i studij teologije, stiglo u antiteološko vrijeme, u epohu samorazumljive, često neuke i fanatične vjere, u doba antiteološkog liturgizma i nabožnog spektakla. Živimo vrijeme umnažanja religioznosti, a krajnje smanjene teološke kritičnosti. Štoviše, teologa se i u samoj Crkvi gleda suspektno, a studij teologije kao nepotrebno i suvišno mučenje, čak opasnost za vjeru i duhovni život.”

Neshvaćanje, odnosno bolje rečeno neprihvaćanje mjesta i poslanja teologije u Crkvi došlo je do izražaja i nedavno kada je jedan u javnosti eksponirani svećenik, kritiku prema teološkim stavovima koje zastupa pokušao odbiti u uvjerenju da njegov pastoralni rad po sebi ima prevagu nad teologijom na tipkovnici i referatima, kako ju je prozvao, odnosno nad teologijom iz akademskog miljea. Drugim riječima, Crkvi ne treba teologija.

Suprotno takvima, valja podsjetiti da je Crkvi tijekom povijesti upravo teologija omogućila uvijek novo izricanje kršćanske poruke. Danas, 60 godina nakon svršetka Sabora, zahvalni smo teolozima koji su na svojim leđima iznijeli Drugi vatikanski koncil i omogućili da Crkva nastavi svoj povijesni hod.

Sinodalna Crkva između pluralnosti i kulturnih ratova

Kroz odnos prema Koncilu, ali i prema teologiji može se analizirati način na koji se Crkva u Hrvatskoj suočava s izazovima današnjice u crkvenoj i društvenoj stvarnosti. Teolog Sergio Massironi, gledajući na globalno katolištvo, nedavno je istaknuo kako se “posljednjih godina ponovno otkrila sposobnost Drugog vatikanskog koncila da zamišlja Crkvu koja ne doživljava jedinstvo kao uniformnost, nego koja daje prostor inkulturaciji u različitim područjima kršćanstva. Tako Crkve u Latinskoj Americi, Crkva u Sjevernoj Americi, Crkva u Africi ili Aziji, vjerojatno imaju dar koji mogu donijeti svim ostalim Crkvama, a Rim je upravo mjesto susreta, sinteze, nije vrh hijerarhijske piramide, nego je mjesto služenja zajedništvu.”

Naslanjajući se na to, možemo reći da Crkva u Hrvatskoj, umjesto ignoriranja i marginaliziranja svojih sastavnica, mora naučiti živjeti unutarcrkvenu pluralnost. U punom življenju crkvenosti svakako joj ne mogu pomoći predkoncilska nostalgija, eksponirani klerikalizirani laici ili stranke koje u pomanjkanju potpore izbornog tijela traže crkvenu podršku. U odnosu na sve sekularnije i pluralnije društvo u kojem je pozvana djelovati, ona treba dijaloški vršiti svoje poslanje, izbjegavajući zagrljaj politike i kulturnih ratova. Slično kao što su pripremili i iznijeli Drugi vatikanski koncil prije šezdeset godina, teolozi mogu i danas pomoći Crkvi. Ne bilo kakva teologija, već ona nadahnuta na Koncilu i Sinodalnoj Crkvi. Dakako, ukoliko je Crkvi u nas stalo do evanđeoskog govora umjesto do ideološke bojovnosti.