Došao je k svojima: Božić između buke i odbijanja

Božić je često najglasniji upravo ondje gdje Bog ostaje najneprimjećeniji: Ivanovo evanđelje nas vraća na neugodno pitanje jesmo li među “njegovima” koji ga puštaju unutra ili među onima koji mu zatvaraju vrata.

Božićno evanđelje započinje gotovo antibožićnom rečenicom: Bog dolazi kući i biva odbijen. Ne dolazi kao stranac, nego kao Onaj po kome je “svijet postao”, a svijet se ponaša kao da ga ne poznaje. Taj raskorak između Stvoritelja i svijeta danas ne izgleda bitno drukčije. Gradovi su preplavljeni božićnim motivima, ali sam Bog u tom ugođaju lako ostaje nepoželjan gost, smetnja u protokolu blagdanske pristojnosti.

A kada Bog ipak progovori, često ne nailazi na dobrodošlicu; dočeka ga dreka. U hrvatskom javnom prostoru svjedočimo napadima preglasnih kvazi-katoličkih glasova koji crkvene pastire znaju zasipati pogrdama upravo onda kada se, usred kriza i društvenih podjela, usude govoriti jezikom evanđelja. Kao da se od Crkve očekuje dekor umjesto savjesti. Kao da je Božić dopušten samo dok ne dira stvarni život.

“Njegovi” i zaključana vrata

Ivan ne piše na početku svoga evanđelja prvenstveno o “nevjernicima”, nego o “njegovima”. To je neugodno precizno. Pogađa nas koji se smatramo domaćima: krštenima, upisanima, angažiranima, “našima”. Jer može se dogoditi da liturgije budu besprijekorno odrađene, adventski programi savršeno popunjeni, a srce ostane zaključano. Bog dolazi u vlastitu kuću i nalazi našu zauzetost: ideologijama, strahovima, imidžem. Na vratima stoji Onaj zbog koga sve to uopće postoji, a kroz stan se provlači staro opravdanje: “Nemamo mjesta.”

U isti taj prostor ulazi i prigovor koji svijet izgovara stoljećima, danas samo glasnije: kako vjerovati u dobrog Boga dok djeca stradaju u ratovima, dok se ljudi ruše pod bombama i u tišini odjela intenzivne njege? Božić ne nudi brzu intelektualnu obranu. Nudi nešto mnogo rizičnije: Boga koji ulazi upravo u taj svijet, iznutra. Ne kao general koji dekretom zaustavlja rat, nego kao novorođenče koje ovisi o tuđim rukama. Kao čovjek koji će kasnije doći do mjesta gdje se i sâm osjeti napuštenim, kao da ga je i Bog ostavio.

Skandal krhkosti i religija moći

Tu se razotkriva ona crvena nit Božića: vjera nije jamstvo da će Bog poštedjeti dobre ljude patnje. Vjera je povjerenje da Bog ne bježi od naših rana. Ondje gdje je tama najgušća, on nije odsutan; ondje je najbliže. Božić je skandal za religiju moći, onu koja živi od “velike mase”: Bog se odriče spektakla, pristaje na nemoć i na mogućnost da bude odbačen. Svijet ne spašava oduzimanjem naše slobode. Spašava ga time što riskira voljeti slobodna bića. Zato njegova prisutnost rijetko izgleda “uvjerljivo” onima koji traže brza rješenja i jasne pobjednike.

U pjesmi “Geburt Christi” (hr. Rođenje Kristovo) Rainer Maria Rilke postavlja pitanje koje zvuči jednostavno, a pogađa duboko: “Jesi li ga zamišljao većim?” Rilke čak kaže da je potrebna “jednostavnost” da bi se shvatilo što se te noći dogodilo: da veliko može postati maleno, da se Bog “učini blagim”. Mi najčešće jesmo zamišljali većeg. Očekujemo Boga koji će zaslijepiti svjetlima, a dočekuje nas mala, krhka svjetlost. To je pažljiva, obzirna svjetlost (behutsam): ne gazi, ne prisiljava, ne zatvara oči, nego ih polako otvara. Takvu je svjetlost lako previdjeti. Lako je zatrpati je tradicijom bez srca, dogmom bez odnosa, pobožnošću bez suosjećanja. Za nju je potrebna jednostavna gesta: priznati da ne vidimo dovoljno i da nam treba netko tko vidi dalje.

Primiti Isusa i promjena stila

Zato Ivan ne kaže: “svima koji su ga savršeno razumjeli”, već: “svima koji su ga primili.” Primiti Krista znači odustati od iluzije da smo sami sebi dovoljni. Prihvatiti da je moj život, uza sve moje zasluge i promašaje, prije svega primljen dar. Dopustiti da njegova logika, a ne logika moći, postane mjerilo. Ako je On izabrao put malenosti, ne mogu više opravdavati svoje igre moći pozivom na Boga. Ako je On postao brat najmanjima, ne mogu proći pokraj njih i istodobno tvrditi da sam “njegov”.

“Omogućio je da postanu djeca Božja” nije pobožni kompliment. To je promjena identiteta. I odmah zatim promjena stila. Dijete Božje nije privilegiran status, nego način postojanja: živjeti iz pouzdanja da nad mojim životom stoji nešto veće od slučaja i straha. U drugim ljudima gledati braću i sestre, umjesto konkurencije ili prijetnje. U mraku radije upaliti malu svijeću, umjesto proklinjati i mrak i Boga.

Za Crkvu ova Ivanova rečenica zvuči kao ispit savjesti. Nije dovoljno reći da svijet “ne prima” Boga, ako mi živimo kao da nam je najveća briga očuvati strukture, a ne srca. Hoće li se netko tko je izgubio vjeru u “dobrog Boga” usuditi to izreći u našim zajednicama i biti shvaćen ozbiljno, a ne brzo ispravljen? Hoće li se umorni, bolesni, prezasićeni religijom, ali gladni smisla, kod nas osjećati viđeno ili procijenjeno?

Na kraju Božić ostavlja jednostavno, ali radikalno pitanje: gdje sam ja u ovoj rečenici? Među “njegovima” koji ga imenuju, ali mu ne otvaraju, ili među onima koji ga, možda drhtavo i nesigurno, ali iskreno primaju? Nitko ne može odgovoriti umjesto mene. Bog je već došao k svojima. Ostaje još samo ono što uvijek ostaje: dati mu prostor.

I u toj, naizgled maloj odluci, počinje nešto veliko: ne još jedan “božićni program”, već moje rođenje iznutra, kao djeteta Božjega.