Imaju li životinje dušu?

Ako da, što ih čeka nakon smrti? Martin M. Lintner povezuje teologiju s pitanjima etike prema životinjama. U razgovoru govori o pogrešno shvaćenim biblijskim mjestima, odgovornosti potrošača i svome djetinjstvu na seoskom imanju.

Gospodine Lintner, kako ste kao teolog došli do teme etike prema životinjama?

Odrastanje među životinjama na obiteljskom imanju snažno me obilježilo. Još kao dijete odlazio sam na planinske pašnjake i u šumu promatrati divlje životinje. Da nisam studirao teologiju, vjerojatno bih se odlučio za sociobiologiju. Do etike prema životinjama došao sam kroz kritičko suočavanje sa suvremenim stočarstvom, jer sam imao dojam da je tu mnogo toga duboko pogrešno i da se mi kao kršćani u to premalo uključujemo.

Danas povezujete teologiju i etiku prema životinjama. U Bibliji nalazimo i prilično pozitivne tekstove o odnosu čovjeka i životinja, zar ne?

Tako je, ali oni se jedva primjećuju i gotovo se uopće ne razrađuju. Umjesto toga nastavljamo nositi baštinu grčke filozofije, prema kojoj je životinja nerazumno biće s kojim se smije postupati kao sa stvari. Taj je pristup u kršćanstvu preuzet još u vrijeme crkvenih otaca kao dominantan, i kasnije gotovo nikada nije ozbiljno doveden u pitanje. Takozvani nalog za vladanje iz Knjige Postanka najkasnije se od novog vijeka tumačio kao teološko opravdanje da čovjek smije vladati prirodom i životinjama te ih iskorištavati kao resurs za svoje potrebe i interese. Biblija, međutim, postavlja drukčije naglaske, osobito kad se vratimo hebrejskim tekstovima: ondje stoji da čovjek treba „staviti nogu na zemlju“ i životinje „voditi, čuvati“. U tome postoji stanovita ambivalentnost, ali istodobno uključuje i odgovornost da se ne uništava, nego da se svijet čuva i njeguje kao životni prostor za ljude, životinje i biljke.

Možemo li razvoj odnosa čovjeka i životinje od najranijih vremena do danas opisati kao proces rastućeg otuđenja?

U novom vijeku, s medicinskim istraživanjima na životinjama i prijelazom iz agrarnog u industrijalizirani svijet, dolazi do prekretnice u odnosu čovjeka i životinja. Naravno da ni prije nije uvijek sve bilo dobro, ali ljudi i životinje u obiteljskom i agrarnom okruženju živjeli su u svojevrsnoj simbiozi. Danas u većini slučajeva vidimo posve drukčiji odnos, a s masovnim uzgojem stoke i posve druge razmjere. Proizvodnja hrane životinjskog podrijetla gotovo je u potpunosti izmještena i time uklonjena iz našeg vidokruga. Zbog toga većina potrošača više nema pojma, ili svjesno zatvara oči pred time, u kakvim se uvjetima drže i kolju deseci milijuna životinja. U Europi svake godine zakoljemo deset puta više životinja nego što imamo stanovnika. U Njemačkoj tako dolazimo do oko 800 milijuna kralježnjaka godišnje, odnosno više od dva milijuna dnevno. Riječ je o golemoj industriji ubijanja.

Takve „nehumane“ mašinerije ne vraćaju li se na koncu opet i našem društvu?

Svakako, ali ta se socijalna dimenzija često previđa. Ljudi koji rade u klaonicama i u hodu ubijaju životinje suočeni su s nesigurnim radnim uvjetima i društvenim podcjenjivanjem. Na to upućuje izvješće Njemačkog društva za osiguranje o procjeni rizičnih čimbenika u industriji prerade mesa. Prema tom izvješću, radnici u velikim klaonicama imaju povišen rizik za posttraumatski stresni poremećaj i ovisnost o psihoaktivnim tvarima, jer su neprestano suočeni s nasiljem nad životinjama. Kao strategija suočavanja navodi se i „emocionalno distanciranje i otvrdnuće“ prema životinjama. Ipak, u dubini osjećamo da je klanje smrtonosan čin nasilja, čak i kada ga pokušavamo za životinju učiniti što bezbolnijim.

S druge strane, neke životinje pretvaramo u punopravne članove obitelji.

Životinje volimo jesti. Jedne zato ubijamo, druge gotovo izmilujemo. U objema je situacijama temeljni problem to što životinje svodimo na ono što su nama: jedne na ekonomski interes, druge na njihovu emocionalnu i socijalnu funkciju. Nije etički problematičan samo stočni uzgoj. I kućni ljubimci često ne mogu živjeti u skladu sa svojim prirodnim potrebama, primjerice kada je riječ o teritorijalnom, socijalnom ili paridbenom ponašanju. Kad životinju gotovo podignemo na razinu ljudske bliske osobe ili čak djeteta, tada joj zapravo ne pristupamo pravedno kao životinji.

Životinje imaju vlastite potrebe i osjećaje. Imaju li iz kršćanske perspektive i dušu?

Kršćanstvo životinjama nikada nije osporilo dušu. To je novovjekovna baština, otkad je filozof René Descartes razlikovao čovjeka kao misaono biće i sve ostalo, pa i životinje, kao puku materiju. U antici je postojala aristotelovska teorija prema kojoj su biljke obdarené vegetativnom dušom, životinje uz to i osjetilnom, a ljudi još i umskom. U kršćanstvu se, međutim, dovodila u pitanje besmrtnost životinjske duše. Prema takvom shvaćanju, samo bi čovjek, na temelju svoje duhovne duše, imao nadu u besmrtnost. Danas bih tu stavio upitnik, i to i zato što mnoge životinje pokazuju kognitivne sposobnosti koje im dosad nismo priznavali, pa razlika između vegetativnog, osjetilnog i umskog više nije tako jasno povučena. Ako vjerujemo da je Bog sve, pa tako i životinje, iz ljubavi pozvao u postojanje, tada moramo misliti i o nekoj mogućnosti njihove dovršenosti izvan ovoga zemaljskog života.

Ne bi li bila potrebna temeljita etička preorijentacija u odnosu prema životinjama i ne bi li to trebala biti važna zadaća Crkve?

Svakako. Kao prvo, na teološkom planu još uvijek zaostajemo, primjerice u teologiji stvaranja. Mnogo se razmišlja o stvaranju, ali se i dalje povlači stroga granica između ljudske i neljudske stvorene stvarnosti. I papa Franjo u enciklici Laudato si’ govori o vlastitoj vrijednosti svakog stvorenja, ali kod neljudskih stvorova ne razlikuje dovoljno da među njima, s obzirom na raznolikost i složenost organizama, postoje razlike koje su i etički relevantne. Kao drugo, kao Crkva bismo se mnogo snažnije trebali zauzeti za promjenu paradigme u odnosu čovjeka i životinje. Franjo je u Laudato si’ primjetno suzdržan kada je riječ o poljoprivredi i uzgoju domaćih životinja. Vjerojatno zato što agrarni svijet, poljoprivrednice i poljoprivrednici, predstavlja važan oslonac Katoličke crkve. Kad se Crkva javno očituje o etici prema životinjama, na scenu stupa agrarni lobi, a dio seljaka istupa iz Crkve. Protestantske Crkve, koje su u tom pogledu profiliranije i glasnije, to bolno iskustvo već imaju. Drugo područje o kojem bismo morali mnogo ozbiljnije razgovarati jest ekološka dimenzija uzgoja domaćih životinja. Naime, golemi broj životinja mora se hraniti, što zahtijeva velika poljoprivredna zemljišta za proizvodnju stočne hrane. Već i iz razloga prehrambene sigurnosti morali bismo taj sustav mijenjati.

Ako se Crkva kao cjelina teško odlučuje na zaokret, što konkretno može učiniti svaki pojedini vjernik?

Ključna riječ je „politika kupovne košarice“. I poljoprivredni sektor funkcionira po principu ponude i potražnje. Naravno da su uz to potrebne i političke odluke i strateška usmjerenja, koja mi trenutačno nedostaju. U osnovi je riječ o stavu koji zauzimamo prema prirodi i životinjama, i na osobnoj i na kolektivnoj razini. Kad iziđem u prirodu, mogu se zapitati: jesam li svjestan da ulazim u „dnevnu sobu“ životinja i biljaka? Na kolektivnoj razini možemo pitati: štitimo li taj životni prostor ili ga bez obzira iskorištavamo ekonomski, rekreativno ili turistički? Čijim interesima u sukobu interesa dajemo prednost? Trenutačno su to, u najvećoj mjeri, još uvijek ekonomski interesi.

Martin M. Lintner, dr. theol., dekan je Filozofsko-teološkog visokog učilišta u Brixenu i član Međunarodnog društva za moralnu teologiju i društvenu etiku.