Što je zajedničko Sherlocku Holmesu i svetom Ignaciju Lojolskom?

Iako tvrdi da je dva puta radio za papu, Sherlock Holmes nije katolik.

Niti je religija bitna tema u 56 kratkih priča i četiri romana koji su etablirali njegov lik i učinili ga svjetski poznatim. No iz Holmesovih pažljivih i strpljivih metoda zaključivanja možemo naučiti puno o ignacijanskoj duhovnosti. U osnovi, i Sherlock Holmes i Ignacije Lojolski temelje svoju metodu na jednostavnoj stvari: obraćanju pažnje.

Veza između Sherlocka Holmesa i isusovaca nije toliko nevjerojatna koliko se čini na prvi pogled. Naime, njegov tvorac, Sir Arthur Conan Doyle, odgojen je kao katolik i pohađao je isusovačke škole u Engleskoj i Austriji. Njegovo srednje ime bilo je, vjerovali ili ne, Ignacije. To ne znači da je Doyle jako volio isusovce: iako im je pripisivao zasluge za svoju akademsku formaciju, također se ljutio na njihove stroge metode, a u odrasloj dobi napustio je i Crkvu.

Unatoč Doyleovoj antipatiji prema isusovcima, u Holmesovim metodama možemo pronaći odjeke ignacijanskog svjetonazora. Za Holmesa, pažljivo promatranje ovozemaljskih detalja može otkriti njihova dublja značenja. Primjerice, pri prvom susretu s dr. Johnom Watsonom, koji će mu postati stalni pratitelj i biograf, Holmes po tenu i načinu na koji se drži za ruku zaključuje da je riječ o bivšem vojnom liječniku ranjenom u Afganistanu. U svakoj priči donosi slične zaključke: razaznajući zanimanje čovjeka prema stanju njegovih rukava ili pasminu nečijeg psa prema tragovima zuba na vlasnikovu štapu. Ovi uvidi uvijek zapanje Watsona, no Holmes inzistira na tome da je to bazično zdravorazumsko zaključivanje. “Svijet je pun očitih stvari koje većina ljudi potpuno zanemaruje”, komentira on u “Baskervilskom psu”.

Često se tako osjećamo prema Bogu. Znamo da je Bog uvijek prisutan i da ga se može naći u svim stvarima, kako volimo reći u ignacijanskim krugovima. Ali sred dnevne užurbanosti Božja sveprisutnost nam lako promakne. Meni se primjerice često događa da tek kad pogledam unatrag shvatim da je u određenoj situaciji Bog bio uz mene rame uz rame. Osjećam se posramljen kao Watson: gledajući unatrag, sve se čini tako očiglednim.

Sveti Ignacije Loyolski napisao je da su sve stvari na ovome svijetu stvorene zbog Božje ljubavi i postoje kako bismo lakše upoznali Boga i lakše uzvratiti ljubav. Ignacijeva molitva nas poziva da uočimo Boga u svakodnevici. Ispit savjesti, na primjer, traži od nas da se kroz molitvu osvrnemo na svoj dan, dopuštajući Bogu da se otkrije u iskustvima, prilikama i susretima koje smo proživjeli u protekla 24 sata. Slično, za Holmesa tragovi u prašini ili odsutnost psa koji laje mogu poslužiti kao ključni tragovi za rješavanje misterija. Za nas, slučajni susret s prijateljem, naša emocionalna reakcija na neku pjesmu, pa i skretanje s puta prilikom odlaska na posao mogu se otkriti kao nagovještaji Božje prisutnosti.

“Istrenirao sam se da vidim što drugi zanemaruju”, komentira Holmes u “Slučaju identiteta”. To je vještina koju bi svaka duhovna osoba trebala njegovati. Često razmišljam o zgodi iz Prve knjige o kraljevima gdje Ilija izlazi u susret Bogu visoko u planini. Promatra siloviti nalet vjetra koji udara u stijene, potom strašan potres te na kraju vatrenu stihiju. No Bog nije ni u jednom od njih. Ali nakon vatre Ilija čuje “lagan, tih zvuk”. Upravo tako nam Bog dolazi u susret: kroz tihi šapat. Ako se ne izvježbamo obraćati pažnju, riskiramo da nam promakne ono što nam Bog želi reći.

Ranije sam spomenuo da Holmes nije bio katolik. Čak štoviše, kasnija izdanja ga prikazuju kao ateista, što je po meni uzrokovano poteškoćom sekularnog svijeta da pomire logično razmišljanje s vjerom. No u Doyleovim pričama Holmes je čovjek tihe ali duboke vjere. U “Avanturi Pomorskog ugovora”, ruža na prozoru privlači Holmesovu pozornost. To nije trag vezan uz misterij koji pokušava riješiti, već, kako Holmes tumači Watsonu, dokaz Božje dobrote:

“Čini mi se da naše najveće uvjerenje o dobroti Providnosti počiva u cvijeću”, kaže on. “Sve druge stvari, naše moći, naše želje, naša hrana… Sve one su nam potrebne kako bismo opstali. Ali ova ruža je nešto dodatno. Njen miris i njena boja su ukras životu, a ne puka potreba. Samo dobrota daje u izobilju i ono što nam ne treba. Zato nam cvijeće ulijeva nadu”.

Stoga, ispreplićući duhovne uvide i detektivske zaplete, možemo na tragu Sherlocka Holmesa reći da nema područja gdje je zdravorazumsko zaključivanje tako korisno kao u duhovnim stvarima.

Prerađeno prema izvornom tekstu “Zašto je Sherlock Holmes moj ignacijanski heroj”, autor John Dougherty.