Policija zabranila crkveni sprovod mafijaškog bossa: “Nikad se nije pokajao”

Smije li mafijaški boss dobiti crkveni sprovod? Pitanje je ovih dana u Italiji izazvalo žestoke polemike, i u javnosti i unutar Crkve. Na kraju je presudio nadležni policijski čelnik: javna crkvena oproštajna svečanost je zabranjena.

Riječ je o Domenicu Belfioreu, čovjeku kojeg talijanski izvori godinama opisuju kao jednu od ključnih figura kalabrijske ’Ndranghete u sjevernoj Italiji. Umro je u petak u bolnici u Chivassu kraj Torina od posljedica srčanog udara, jedanaest godina nakon što mu je zbog zdravstvenog stanja odobren kućni pritvor.

Belfiore je osuđen na doživotni zatvor kao nalogodavac ubojstva torinskog državnog odvjetnika Brune Caccie, ubijenog 26. srpnja 1983. godine. Do kraja je tvrdio da je nevin.

Kontroverza je planula nakon što se pojavila najava da će se u utorak poslijepodne u crkvi Madonna del Loreto u Chivassu održati crkveni sprovod. Na osmrtnici, izvješenoj ispred mrtvačnice, stajalo je gotovo administrativno hladno da će nakon obreda uslijediti ukop na mjesnom groblju. Za mnoge je upravo taj detalj zvučao kao paradoks: “običan” završetak za čovjeka čije se ime desetljećima vezivalo uz jednu od najmračnijih stranica torinske kriminalne kronike.

Prema pisanju La Repubbliche, policija je naložila da se obred može održati isključivo u najužem krugu i to do utorka u ranim jutarnjim satima. Zabranjeni su pogrebna povorka i javni ukop.

Reakcije su stizale sa svih strana. Svećenik i poznati protivnik mafije Luigi Ciotti rekao je u intervjuu za La Stampa da bi crkveni sprovod za osobu koja je ubijala, a pritom nije pokazala kajanje, bio ozbiljan pastoralni promašaj. “To je još jedna rana nanesena obiteljima žrtava”, upozorio je.

Talijanski izvori pritom naglašavaju ono što se u ovoj raspravi stalno vraća kao moralno središte spora: Belfiore nikada nije pokazao spremnost na kajanje, niti je ikada surađivao u rasvjetljavanju zločina i struktura organiziranog kriminala. Unatoč desetljećima provedenima u zatvoru kao nalogodavac ubojstva, nikada nije priznao krivnju niti je ponudio detalje o zločinu koji ga je trajno upisao u povijest talijanskog podzemlja. I u posljednjim godinama, obilježenima bolešću i kućnim pritvorom, navodno je zadržao strogu šutnju o unutarnjim mehanizmima ’Ndranghete, koju su istražitelji povezivali s njegovim dugogodišnjim utjecajem na relaciji Torino – Moncalieri.

Posebno snažan odjek imala je reakcija obitelji ubijenog državnog odvjetnika. Kako prenosi La Stampa, Paola Caccia, kći Brune Caccie, izrazila je duboku gorčinu zbog činjenice da Belfiore nikada nije pridonio rasvjetljavanju ubojstva.

“Žalosti me što se osoba koja je ubila mog oca nikada nije pokajala, nego je nastavila govoriti laži i nakon toliko godina nije pridonijela da se razjasni istina o tom ubojstvu”, rekla je. Dodala je i komentar koji je dodatno zaoštrio raspravu o crkvenom obredu: “Zbunjuje me odluka da se sprovod služi u crkvi za osobu koja je za života sijala nasilje i teror.”

U cijelu priču ulazi i detalj koji zvuči gotovo groteskno: talijanski tekstovi navode da je Belfiore posljednjih godina pokušavao izgraditi drugačiju javnu sliku na društvenim mrežama, predstavljajući se kao svojevrsni “digitalni kreator”. Objavljivao je crteže konja, a kad bi ga pitali gdje je naučio crtati, znao bi odgovoriti cinično: “Da, da, naučio sam i to kad sam bio na godišnjem.” Taj “godišnji”, podsjećaju talijanski autori, bio je zapravo doživotni zatvor, odslužen bez javnog priznanja, bez isprike i bez otklona od kodeksa organiziranog kriminala.

Iako Belfiore, uz ubojstvo Caccie, navodno nije imao niz drugih pravomoćnih presuda koje bi ga formalno definirale kao “mafijaškog šefa” u užem pravnom smislu, njegovo je ime desetljećima funkcioniralo kao simbol kriminalne moći na području Torina. Istrage DDA-e više su puta isticale da je samo prezime Belfiore u Moncalieriju i okolici izazivalo strah.

Njegovom smrću zatvara se jedno pravosudno poglavlje, ali ostaje ono što se ne zatvara uredbama i zabranama: rana nepotpune istine koju obitelj žrtve i dalje traži, i pitanje što Crkva, u ovakvim slučajevima, zapravo poručuje kad liturgijski “normalizira” život koji je drugima bio sve osim normalan.