Veliki četvrtak: ljubav koja se vidi

Na Veliki četvrtak pred nama stoje dva snažna znaka: pranje nogu te kruh i vino Posljednje večere.

To nisu samo lijepi obredi koje iz godine u godinu ponavljamo, ni uspomena na davni događaj. To su znakovi Isusove ljubavi i njegove predanosti. Zato ovaj dan postavlja jednostavno i neugodno pitanje: živimo li ono što slavimo ili se zaustavljamo na puku ponavljanju forme?

Kad sam bio dijete, svako sam ljeto po nekoliko tjedana provodio kod babe i dede. Baba bi pekla kruh za cijelu kuću, ali meni bi načinila malu pletenicu, samo za mene. Nije to bilo ništa veliko ni raskošno, ali meni je značilo mnogo. U toj maloj pletenici bilo je pažnje, nježnosti i ljubavi. Ljubav često dolazi upravo tako: ne kroz velike izjave, nego kroz male znakove koje čovjek pamti cijeli život.

Tako i Isus na Posljednjoj večeri ne ostavlja tek riječi. Ostavlja znak. Pere noge svojim učenicima i čini nešto što ih je moralo zbuniti. Učitelj se saginje pred učenike. Onaj koga zovu Gospodinom uzima mjesto sluge. U toj gesti nije sadržana samo pouka o poniznosti. U njoj se otkriva lice Boga. Ne Boga udaljene moći, ne Boga straha i hladne uzvišenosti, nego Boga koji se približava, saginje i služi.

Tu je srce Velikoga četvrtka.

Isus ne vlada nad čovjekom, nego mu se daruje. Njegova veličina nije u tome da bude iznad drugih, nego da bude za druge. Cijeli njegov život bio je u tom ključu: bio je uz ljude, slušao ih, liječio, podizao i vraćao dostojanstvo. Pranjem nogu kao da sabire sav svoj put u jednu jednostavnu i nezaboravnu sliku. Kao da govori: ovako sam ja među vama i ovako budite i vi.

Istom snagom progovaraju i kruh i vino. U tim jednostavnim znakovima Isus daje samoga sebe. Kao da kaže: ovo sam ja za vas. Moj život za vaš život. Moja ljubav za vašu glad. Moja vjernost za vašu krhkost. Kruh i vino nisu tu samo da nešto predstavljaju. U njima Isus ostavlja svoju prisutnost, svoju ljubav i svoju odluku da ide do kraja za čovjeka.

Znakovi ponekad kažu više od dugih objašnjenja. Riječi brzo utihnu. Čujemo ih i zaboravimo. Znak ostaje. Nosi se u sebi, katkada cijeloga života. Ljubav koja se pokaže djelom ulazi dublje od ljubavi o kojoj se samo govori.

Upravo zato sa znakovima treba pažljivo. I najljepši znak može postati prazan. Pranje nogu može ostati dojmljiva gesta za jedan dan u godini, a da u nama ne probudi ni poniznost, ni blagost, ni spremnost na služenje. Kruh i vino mogu ostati dio obreda, dok srce ostaje daleko. Čovjek lako sačuva formu, a izgubi sadržaj. Može sve učiniti ispravno, a da se iznutra ne pomakne ništa.

Veliki četvrtak zato nas pita: ima li u našem životu ljubavi koja se vidi?

Ima li u našem kršćanstvu stvarnog služenja? Jesmo li spremni biti uz druge i onda kad nije zgodno, kad nema pljeska, kad je naporno i kad se ništa ne vraća odmah?

Papa Franjo često upozorava na klerikalizam, na staru napast da se čovjek u Crkvi uzdigne iznad drugih, da vlada umjesto da služi. No to nije iskušenje samo svećenika. To je napast svih nas. I vjernici lako skliznu u logiku važnosti, prava, položaja, dopuštenoga i nedopuštenoga. Pitanje bi, međutim, trebalo biti mnogo jednostavnije i mnogo teže: što mogu učiniti dobro za drugoga? Gdje mogu pomoći? Gdje mogu nekome vratiti malo nade, mira i dostojanstva?

Možda se upravo zato neki udaljavaju od zajedničkog slavlja vjere. Previše se bavimo vanjskim stvarima, a premalo onim bitnim. Nije nevažno kako će slavlje izgledati, koje će se pjesme pjevati i koliko će trajati misa. Sve to ima svoje mjesto. Problem nastaje onda kad te stvari postanu važnije od onoga što slavimo. Tada pred nama više ne stoji otajstvo Božje ljubavi, nego naše navike, ukusi i očekivanja.

Petar isprva ne dopušta Isusu da mu opere noge. Ne razumije. Sve mu je to previše, možda i neugodno. Tada Isus izgovara rečenicu koja para sigurnost: „Ako te ne operem, nećeš imati dijela sa mnom.“ Tek tada Petar popušta.

Isto pitanje stoji i pred nama: dopuštamo li Isusu da nam se približi? Dopuštamo li mu da dođe do onih mjesta u nama koja su umorna, ranjena, zatvorena i tvrda? Dopuštamo li da nas njegova ljubav dotakne ondje gdje se više ne znamo nositi sa sobom? Nije lako pustiti Boga blizu. Lakše je ostati na distanci. Lakše je zadržati kontrolu. Lakše je ostati u obredu nego dopustiti da nas ljubav promijeni.

Isus ipak ne ostaje na distanci. Dolazi blizu. U pranju nogu. U kruhu i vinu. U riječi, tišini i zajedništvu. Dolazi ne da nas ponizi, nego da nas podigne. Ne da nas posrami, nego da nas izliječi. Ne da nas optereti, nego da nas nauči što znači ljubiti.

Tu počinje drugi korak. Jesmo li spremni živjeti po njegovu primjeru? Isus ne pere noge učenicima da bi ih zadivio, nego da bi ih pokrenuo. Ne daje kruh i vino da bismo se samo divili otajstvu, nego da bismo i sami postali ljudi dara. Ljudi koji ne žive samo za sebe. Ljudi koji znaju stati, saslušati, pomoći, oprostiti, podijeliti i ostati.

Veliki četvrtak vraća nas na bitno.

Ljubav ne smije ostati apstraktna. Mora postati konkretna. Mora se vidjeti i osjetiti: u vremenu koje dajemo drugome, u riječi koja liječi, u strpljenju koje ne odustaje, u služenju koje se ne razmeće, u dobroti koja ne traži brzu nagradu.

To je put kojim Isus ide. To je put na koji poziva i nas.

Neka nam zato ova sveta noć ne ostane samo lijep obred. Neka nas podsjeti da prava ljubav uvijek ima lice, ruke i srce. Vjera postaje istinita tek kad postane blizina, služenje i darivanje.

Ljubav o kojoj Isus govori ne ostaje na jeziku. Ona pere, lomi, dijeli i daruje se. Tek tada postaje stvarna.