Papa Lav XIV.: Navjestitelj mira koji razoružava

Papa Lav XIV. u svojem promišljanju mira slijedi stope svojega prethodnika. Njegovo zauzimanje za nenasilje provlači se od prvih obraćanja nakon izbora za papu pa sve do enciklike Magnifica humanitas, u kojoj miru posvećuje cijelo poglavlje. Thomas Nauerth prati razvoj te misli i pokazuje kako nenasilje postaje jednim od ključnih obilježja pontifikata Lava XIV.

Kada je umro papa Franjo, za njim su tugovali i mnogi kojima Katolička crkva inače ne znači mnogo. Tugovali su, među ostalim, i zato što su znali da će svijetu nedostajati njegov glas koji je neumorno pozivao na mir. „Povezuje nas nova zapovijed koju nam je Isus ostavio, potraga za civilizacijom ljubavi, gorljivost za Kraljevstvo koje nas Gospodin poziva izgrađivati zajedno s njime. Ujedinjuje nas borba za mir i pravednost.” Tim je riječima Franjo širom otvorio Katoličku crkvu prema svim ljudima kojima su mir i pravednost na srcu.

Mir koji razoružava, ponizan i ustrajan

Upravo su zato riječi koje je Lav XIV. odabrao za svoje prvo obraćanje izazvale osobitu pozornost: „Mir vama! To je mir uskrsloga Krista, mir koji ne poseže za oružjem, mir koji razoružava, ponizan i ustrajan.”

Njegovo obraćanje predstavnicima narodnih pokreta za mir dodatno je potvrdilo koliko novi papa namjerava ostati vjeran mirovnom nasljeđu svojega prethodnika: „Usred ratova (…) naša djeca i mladi moraju imati priliku iskusiti kulturu života, dijaloga i uzajamnog poštovanja. Prije svega, potrebni su im svjedoci, muškarci i žene koji svojim životom pokazuju da je moguće živjeti drukčije, bez nasilja. (…) Nenasilje kao metoda i stil mora oblikovati naše odluke, naše odnose i naše djelovanje.”

Nenasilje kao stil politike mira

U tim riječima jasno odjekuje poruka pape Franje za Svjetski dan mira 2017. godine, naslovljena „Nenasilje: stil politike za mir”. Za kršćansku etiku mira kakva se razvija na njemačkom govornom području ta tema još uvijek predstavlja izazov s kojim se nije dovoljno ozbiljno suočila. Pokazao je to i posljednji dokument njemačkih biskupa o miru, naslovljen „Mir ovoj kući”.

Želimo li ozbiljno promišljati o nenasilju, ne samo kao pojmu nego i kao konkretnom načinu djelovanja, potrebno je bez predrasuda osluškivati iskustva nenasilnog otpora i djelovanja diljem svijeta. Poput pape Franje, i Lav XIV. pokazuje da je za takvo slušanje otvoren.

Snaga koja nam omogućuje da u neprijatelju ponovno prepoznamo brata

Pritom jasno ističe koliko nenasilno djelovanje zadire u samu srž kršćanske poruke:

„Riječ je (…) o duboko evanđeoskom načinu življenja u povijesti, koji proizlazi iz razmatranja Isusova djelovanja. On ne znači odustajanje od sukoba niti pasivno držanje, nego odluku da se sa sukobom suočimo, a da pritom ne prihvatimo njegovu logiku. Ne odriče se istine niti prešućuje zlo, ali odbija istinu braniti nasiljem ili drugoga pretvarati u neprijatelja. (…) To je snaga Raspetoga koji je uskrsnuo: snaga koja ne uništava neprijatelja, nego nam omogućuje da u njemu ponovno prepoznamo brata.”

Bratstvo svih ljudi

Spominjanjem brata Lav XIV. nadovezuje se na jedno od temeljnih uvjerenja novije papinske teologije mira, prisutno još od Pavla VI.: na ideju sveopćega ljudskog bratstva.

No papa američkih korijena unosi i neke nove naglaske. Tako, primjerice, ističe potrebu da „u civilnom društvu potičemo samopouzdanje, oblike odgovornog zajedničkog života, iskustva nenasilnog sudjelovanja te prakse obnoviteljske pravde, kako na lokalnoj tako i na široj društvenoj razini”.

Riječ je o pitanju kako države, potičući sudjelovanje građana, nenasilno rješavanje sukoba i posredovanje, mogu ponovno razviti sposobnost izgradnje i očuvanja mira, kako unutar vlastitih granica tako i u odnosima s drugim državama. Takav pristup oslanja se i na iskustva Katoličke crkve u Sjedinjenim Američkim Državama.

Sudjelovanjem, nenasilnim rješavanjem sukoba i posredovanjem do mira

Svoju prvu poruku za Svjetski dan mira Lav XIV. zaključio je riječima iz Knjige proroka Izaije (Iz 2,4-5). No nije to jedino mjesto na kojem se poziva na biblijsku sliku pretvaranja mačeva u plugove. Za njega ona podrazumijeva i sasvim konkretno vojno razoružanje, povezano s oštrom kritikom suvremene globalne utrke u naoružavanju:

„Ne bismo smjeli nazivati ‘obranom’ ono što je zapravo naoružavanje koje povećava napetosti i nesigurnost, iscrpljuje sredstva namijenjena obrazovanju i zdravstvu, potkopava povjerenje u diplomaciju i obogaćuje elite kojima nije stalo do općega dobra.”

Ne nazivati obranom ono što je zapravo utrka u naoružavanju

Papa se pritom neprestano vraća mladima i njihovoj budućnosti:

„Nemir mladih odraslima postavlja pitanje: ‘Kakav im svijet ostavljamo?’ Svijet koji je, nažalost, nagrđen ratovima i ratnom retorikom. Riječ je o trovanju razuma koje s geopolitičke razine prodire u sve društvene odnose. (…) Poklič mojih prethodnika ‘Nikada više rata!’ (…) potiče nas da sklopimo duhovni savez s osjećajem za pravednost koji živi u srcima mladih, s njihovim pozivom da se ne zatvaraju iza ideologija i državnih granica.”

Ne zatvarati se iza ideologija i državnih granica

Papin je poziv bio snažan i nedvosmislen: „Budite zajedno sa mnom i tolikom našom braćom i sestrama graditelji istinskoga mira (…) mira koji promiče sklad među narodima i zaštitu Zemlje.”

Prilikom posjeta Papinskoj crkvenoj akademiji, ustanovi koja obrazuje buduće diplomate Svete Stolice, Lav je papinskog diplomata opisao kao čovjeka koji „prihvaća i njeguje poseban poziv služenja miru, istini i pravednosti”.

U svojoj prvoj enciklici Lav XIV. posvećuje cijelo poglavlje pitanju mira, sustavno izlažući ono što smatra osobito važnim. Njegovo „odlučno distanciranje od teorije pravednoga rata” pritom ne iznenađuje osobito, imamo li na umu dugu povijest kritičkog preispitivanja toga nauka unutar katoličke etike mira, koja traje još od Prvoga svjetskog rata.

Zanimljivija je, međutim, vizija mira koju papa pritom iznosi.

Bratstvu dati institucionalni oblik

Za razliku od mirovne etike njemačkoga govornog područja, u čijem je središtu pojam „pravednoga mira”, Lav se nadovezuje na Pavla VI. i govori o „civilizaciji ljubavi”, dajući tom pojmu „iznimno aktualno značenje”.

Ta civilizacija, ističe papa, „nije naivna utopija, nego zahtjevan projekt (…) pretvaranja ljubavi prema bližnjemu u strukture pravednosti, davanja institucionalnog oblika bratstvu i prepoznavanja drugoga, bio on pojedinac ili narod, kao nužnog saveznika u izgradnji općega dobra”.

Osobito je znakovito koliko često ovaj papa povezuje pravednost s bratstvom. Na jednom mjestu čak izričito tvrdi da „pravednost nastaje u bratstvu i u njemu se ostvaruje”.

Nadvladajmo osjećaj nemoći i straha

Lav XIV. itekako je svjestan da svoje riječi upućuje svijetu obilježenom ratovima i autoritarizmom.

Na Veliki četvrtak govorio je o Isusu koji je „došao u svijet oko kojega se otimaju sile koje ga razaraju”. Ipak, upravo „usred toga svijeta rađa se novi narod, ne narod žrtava, nego svjedoka”.

Potom izgovara riječi u kojima se, barem neizravno, može prepoznati i njegovo vlastito razumijevanje papinske službe:

„U ovom mračnom času povijesti Bog nas je htio poslati da širimo Kristov miomiris ondje gdje se osjeća zadah smrti. Obnovimo svoje ‘da’ tom poslanju, koje od nas zahtijeva jedinstvo i donosi mir. Da, spremni smo! Nadvladajmo osjećaj nemoći i straha!”

Thomas Nauerth. feinschwarz.net