Voda se vratila u Vrgorac. Hoćemo li opet sve zaboraviti?

Nakon dugotrajne suše presušilo je izvorište Banja, a pitku vodu stanovnicima vrgoračkih sela morali su dopremati vatrogasci i vojska. Kiša je naposljetku omogućila obnovu vodoopskrbe, ali ostavila i pitanje koje nadilazi jednu lokalnu nestašicu: koliko ozbiljno shvaćamo ono bez čega ne možemo živjeti?

Postoje vijesti koje zvuče kao da dolaze iz neke daleke zemlje. Rečenicu da vojska cisternama doprema pitku vodu očekivali bismo u izvještaju iz ratnog područja ili afričkih zemalja pogođenih sušom. Ovoga listopada stigla je iz Vrgorca. Nakon dugog razdoblja bez ozbiljnijih oborina presušilo je izvorište Banja, a stanovnici okolnih sela ostali su bez vode. Vatrogascima, koji su od 8. listopada punili lokalne vodospreme, ubrzo su se pridružili i pripadnici Hrvatske vojske.

Kiša je nekoliko dana poslije omogućila ponovno uspostavljanje redovite opskrbe. Vijest je polako nestala s naslovnica, a voda se vratila u slavine. Međutim, upravo u tome leži problem. Ono što nas je jučer zabrinjavalo danas lako postaje još jedna neugodnost koju smo, srećom, ostavili iza sebe. Barem do sljedeće suše.

Gradonačelnik Vrgorca tijekom krize naglašavao je da sam grad ima vodu i da su najteže pogođena okolna sela. Činjenica je važna, ali otkriva i poznatu geografiju naših problema. Udaljenija naselja, osobito ona s malobrojnim i starijim stanovništvom, često prva osjete slabosti infrastrukture o kojoj većina nas gotovo nikada ne razmišlja.

Kad voda prestane biti obična stvar

Vodu najčešće primjećujemo tek kada je nema. Dok teče iz slavine, ona je račun, brojilo ili nešto što uzimamo zdravo za gotovo. Kada presahne, ponovno postaje ono što je oduvijek bila: uvjet života.

Stariji stanovnici Dalmacije dobro pamte vrijeme gustirni, kanti i prikupljanja kišnice. Voda se tada nije podrazumijevala. Čuvala se, raspoređivala i trošila s oprezom koji danas možda izgleda pretjeran, sve dok se ne dogodi da slavina ostane suha.

Biblija je, među ostalim, i velika knjiga ljudske žeđi. Izraelci u pustinji traže vodu, a Mojsije udara u stijenu (Izl 17). Psalmist svoju dušu uspoređuje sa suhom i žednom zemljom (Ps 63). Prorok Jeremija prekorava narod jer je napustio Boga, izvor žive vode, i iskopao sebi ispucane čatrnje koje ne mogu zadržati vodu (Jr 2,13). A Isus, umoran od puta, sjeda kraj Jakovljeva zdenca i Samarijanki upućuje jednostavnu molbu: „Daj mi piti” (Iv 4,7).

U tim prizorima voda ima i duhovno značenje, ali nikada ne prestaje biti stvarna ljudska potreba. Žeđ je iskustvo koje čovjeka podsjeća na njegovu ovisnost o svijetu i drugim ljudima. Možemo biti samostalni, uspješni i uvjereni da sve držimo pod kontrolom, ali nekoliko dana bez vode dovoljno je da shvatimo koliko naša svakodnevica ovisi o nečemu što sami nismo stvorili.

Žedna napojiti

U vrgoračkoj priči postoji i nešto ohrabrujuće. Dok su stanovnici čekali vodu, vatrogasci su punili spremnike, pripadnici vojske dopremali je cisternama, a susjedi se snalazili i pomagali jedni drugima. U trenutku kada je infrastruktura zakazala, solidarnost je postala vrlo konkretna.

Kršćanska tradicija takvo postupanje ubraja među tjelesna djela milosrđa: žedna napojiti. Izraz koji se lako nauči na vjeronauku odjednom je dobio sasvim stvarno značenje na dalmatinskom kršu.

Ali milosrđe ne smije postati zamjena za odgovornost institucija. Vatrogasci mogu dopremiti vodu kada izvorište presuši, no ne mogu trajno nadomjestiti sustav koji ljudima mora omogućiti sigurnu opskrbu. Pomoć u nevolji dragocjena je upravo zato što bi trebala biti iznimka, a ne redovit način funkcioniranja zajednice.

Papa Franjo u enciklici Laudato si’ podsjeća da je pristup sigurnoj pitkoj vodi temeljno i opće ljudsko pravo jer je nužan za preživljavanje i ostvarivanje drugih ljudskih prava. Ako to ozbiljno shvatimo, onda briga za vodu nije tek pitanje ekologije ili komunalne politike, nego i pitanje pravednosti.

Kiša je Vrgorcu vratila vodu, ali nije sama po sebi riješila pitanje dugoročne sigurnosti opskrbe. Za to će trebati ulaganja, odgovorne odluke i svijest da stanovnik udaljenog sela nema ništa manje pravo na pitku vodu od stanovnika velikoga grada.

Možda nas je ova suša podsjetila na nešto što su generacije prije nas dobro znale: voda nije samo resurs kojim raspolažemo, nego dar o kojem ovisimo. A dar se ne čuva tako da ga se sjetimo tek kada ga izgubimo.

Najveći problem nije što je izvorište nakratko presušilo. Problem bi bio kada bi se s povratkom vode ugasila i naša briga za one koji su bez nje ostali.