Ljubavna priča Franje i Klare Asiške koju je Crkva prešutjela

Münchenski pisac Alois Prinz objavio je novu knjigu o omiljenom svecu Franji Asiškom. Dok ga s jedne strane hvali kao “pravog revolucionara”, s druge strane nastoji ispraviti idealiziranu sliku Franjinog odnosa sa svetom Klarom.

Višestruko nagrađivani münchenski pisac Alois Prinz (65) u svojoj novoj biografiji Franje Asiškog ne nudi tek još jedan portret sveca iz udžbenika, nego pokušava raskinuti veo koji stoljećima prekriva jednu od najfascinantnijih figura kršćanstva. “Franjo i Klara imali su odnos koji bismo danas mogli nazvati pravom ljubavnom pričom”, kaže Prinz za Süddeutsche Zeitung. No taj detalj nije odgovarao službenoj hagiografiji, koja je radije gradila sliku besprijekornog sveca nego čovjeka od krvi i mesa. Crkva je, kako to često biva, izabrala tišinu umjesto dvosmislenosti.

Prinz, svjestan da u vremenu opsjednutom pragmatizmom nije “u modi baviti se osobama iz svijeta religije”, ipak se odlučio za Franjin život. Zašto? Jer Franjo nije puka srednjovjekovna kurioziteta, nego revolucionar koji i danas može poslužiti kao ogledalo. Njegova radikalna jednostavnost, odnos prema prirodi, odbijanje hijerarhijskih struktura, sve to izranja u trenutku kada se suvremeni svijet guši u suvišku. Knjiga stoga nosi podnaslov: Borac za prava životinja, minimalist i mirotvorac.

Franjo Asiški (1181.–1226.) nije ništa posjedovao, a sve je imao. Njegov život bio je neprestano eksperimentiranje s pitanjem: koliko je malo dovoljno za sreću? Pomisao da odricanje nije gubitak, nego dobitak, u našem svijetu zvuči kao hereza, i baš zato je izazovna.

Prinz opisuje Franju kao “veličanstveno ludog”: čovjeka koji se sam nazivao buffone, Božjom ludom, i koji je radije propovijedao u poderanim gaćama nego u svečanim haljama svećenstva. Njegovo odbijanje pompoznosti bilo je više od gesta, bio je to performans koji razotkriva suštinu Evanđelja.

U Pjesmi brata Sunca, najstarijem primjeru talijanske poezije, Franjo je prirodu proglasio našom braćom i sestrama. Time je proširio biblijski koncept stvaranja i otvorio vrata duhovnosti koja nije hijerarhijska nego relacijska: sunce, mjesec, vjetar i smrt kao rodbina u istom kozmosu. Ekologija, koju danas pokušavamo utemeljiti u znanstvenim paradigmama, kod Franje je bila pjesma.

Na kraju, Franjo ostaje figura koja ne prestaje iritirati. On ne pripada ni kleru ni akademiji, ni asketizmu ni hedonizmu. On je između, uvijek između, upravo ondje gdje se rađa istina koja ne miruje.