Advent kao vrijeme uzdrmanosti

Advent nije slatka predigra Božiću, nego vrijeme u kojem postaje neugodno jasno da ne imamo samo mi problem s Bogom, nego i Bog s nama, usred pregrijanog svijeta, klimatske nepravde i religijski povijene moći.

“Advent je vrijeme uzdrmanosti, u kojem se čovjek treba probuditi k sebi samome.” Tako Alfred Delp započinje svoje meditacije, napisane točno prije 80 godina, i to sa svezanim rukama. Tema njegova života, naznačena već 1933. u prvom tekstu iz Sankt Blasiena, sada ga je konačno sustigla: Advent kao životni stav, kao buđenje i bivanje probuđenim, štoviše prenutost pred zlim prilikama i uspavanom prisutnošću. „U ovom času svojega života nešto mi postaje jasnije nego što je to katkad prije bilo: život je izgubljen ako se ne sabere u neku unutarnju riječ, u stav, u strast… Samo tako oblikovan čovjek može biti čovjek, svaki drugi postaje roba na komad, kojom drugi raspolažu.“ Ono što jedino može voditi naprijed usred kaosa okolnosti jest „transcendencija kao stav“, dakle hrabrost da se pogleda preko ruba postojećega i da se mjerilo za ovdje i sada uzme odnekud drugdje: „Izdajemo nebo ako ne ljubimo zemlju i izdajemo zemlju ako ne vjerujemo u nebo.“

Prije nekoliko godina Peter Sloterdijk je na pitanje „Čemu još religija?“ odgovorio rečenicom: „Imamo problem s Bogom jer nas više ne impresionira.“ Zatim je, ipak, dodao i samokritično pitanje: „Što nas uopće još može impresionirati?“ Bilo je to prije korone, prije Putinova rata, prije masakra Hamasa, prije katastrofe u Gazi. Danas vjerojatno sve jasnije naslućujemo što nas doista pogađa. Nije li, primjerice, potresno koliko malo uistinu napredujemo po pitanju klimatske pravednosti, i to ne samo ekološki, nego i socijalno i mentalno? Ne spada li u rubriku čistog ludila činjenica da emocionalno nezreli psihopati smiju upravljati čitavim svjetskim i gospodarskim silama, štoviše njima „trgovati“, i pritom uživati religijsku i crkvenu potporu? U besmislenim ratovima ljudi se nasumce šalju u smrt kao da nikada nije bilo nikakve Deklaracije o ljudskim pravima. „Pregrijavanje“ je posvuda postalo šifrom za suvremenu nevolju, riječ koju svakodnevno slovkamo.

Delpova dijagnoza u svakom slučaju tjera na razmišljanje. Kao da su današnja pitanja preživljavanja i raspodjele, gotovo sva vlastite proizvodnje, postala broj prevelik za nas. Vrijeme je da mislimo na Boga. I to, naravno, ne kao na krpala rupa i svemogućeg izvođača radova, ne kao subjekt naših projekcija ili objekt pobožnih špekulacija, a ponajmanje kao potporu brutalnim ego-stavovima. „Bog je uvijek Onaj koji dolazi“, piše Delp i time Boga jasno razlikuje od idola. No u njemu je, uz samokritiku i kritiku Crkve, tinjalo pitanje gdje su zapravo one svjedokinje i oni svjedoci po kojima Bog može doći, nastati, pojaviti se među nama. Gorljivo ga je mučila bojazan da će „oni koji su danas naši dželati sutra još jednom postati naši tužitelji zbog prešućene istine“ koju im kao kršćani dugujemo.

Nije samo da mi imamo problem s Bogom. Prema biblijskom svjedočanstvu valja računati i s tim da Bog ima problem s nama. Advent kao stav znači dati odgovor Bogu koji traži, na njegovo stalno pitanje: „Adame, Evo, gdje si?“ Nema ničega potresnijeg od nedostatka hrabrosti da računamo s Bogom i da djelujemo polazeći od njega.