Američki Isus: Božićna priča o obitelji u bijegu

Dijete u jaslama, bijesni vladar i obitelj u bijegu. Božićna priča pročitana kao da se događa danas.

Poznajete igru “što bi bilo kad bi bilo”? Ljudi je vole jer im dopušta da naknadno budu mudri, a da ništa ne riskiraju. Ja već godinama u došašću igram jednu posebnu verziju: pred kraj Adventa uzmem vremena, pročitam božićne odlomke iz Evanđelja i pustim ih da se sudare s današnjom stvarnošću. I onda si postavim pitanje koje je istodobno jednostavno i opasno: što bi bilo kad bi se Isus rodio danas, a ne prije dvije tisuće godina? Gdje bi se rodio i pod kojim uvjetima?

Dok čitam o čudesnoj i istodobno krajnje nesigurnoj Isusovoj pojavi u svijetu, o siromašnom smještaju, o Herodovu strahu i o bijegu Svete Obitelji, misli mi sve češće odlaze u Sjedinjene Američke Države. Ne zato što Amerika “posjeduje” Božić, nego zato što se ondje, možda jasnije nego drugdje, vidi koliko brzo društvo može početi normalizirati ono što bi trebalo biti alarm.

Gradovi pod racijama, obitelji u sjeni

U nekim američkim gradovima posljednjih godina raste osjećaj da se lov na “ilegalne” preselio iz rubnih zona u samu svakodnevicu. Priče o racijama, privođenjima i deportacijama više nisu tek rubna vijest za one koje se to ne tiče. One postaju ambijent. A kad ambijent postane strah, ljudi počnu živjeti u polusjeni: manje izlazaka, manje povjerenja, više šutnje.

Najviše stradaju obitelji. Stradaju trudnice. Stradaju djeca. Stradaju svi koji moraju birati između sigurnosti i toga da potraže pomoć.

Zamislite “američkog Isusa” kao dijete roditelja bez papira. Marija i Josip moraju biti nevidljivi. Trudna žena ne usuđuje se u bolnicu, jer se boji pitanja koja se ne postavljaju iz brige, nego iz kontrole. Moguće je i ovo: ne usuđuje se ni u školu, ni u dom zdravlja. Ponekad ni u crkvu, jer je javni prostor postao mjesto provjere.

I onda, u jednoj stražnjoj garaži na rubu velegrada, dijete se rađa “izvan sustava”. Jasle nisu romantičan rekvizit, nego improvizacija. Ne zato što se slavi siromaštvo, nego zato što se u društvu koje proizvodi strah improvizacija često zove preživljavanje.

Utjelovljenje nije muzejski eksponat

Rođenje Isusa u Betlehemu jest neponovljivo. Ali nije zaključen događaj, uredno odložen u vitrinu pobožnih uspomena. Ako božićna priča išta znači, onda znači da Bog ulazi u ljudsku krhkost. A to se ne može svesti na dekor, ugođaj i sezonsku sentimentalnost.

Utjelovljenje se nastavlja ondje gdje se brani ljudsko dostojanstvo, posebno dostojanstvo onih koji su gurnuti na rub. Zato je duhovno nepošteno Božić pretvoriti u mjesec toplih lampica koje služe da se stvarnost učini podnošljivom, ali ne i vidljivom. Ako je “svjetlo svijeta” došlo u tamu, onda to svjetlo nije tu samo da nam bude ugodno, nego da nam razotkrije što u tami radimo jedni drugima.

Božić je, dakle, i utjeha i prijetnja. Utjeha onima koji su slomljeni. Prijetnja onima koji bi rado imali Boga, ali bez ljudi.

Zvjezdoznanci kao lekcija građanske hrabrosti

U toj priči posebno me fasciniraju mudraci. Oni su, u biti, ušli u sustav. Autoritarni vladar šalje ih da pronađu dijete koje doživljava kao prijetnju. A oni, nakon susreta, ne odrađuju zadatak. Ne vraćaju se s informacijom. Ne postaju kotačić u stroju paranoje.

Evanđelje kaže da su se, upozoreni u snu, vratili drugim putem. To je kratka rečenica, ali golema pouka: ponekad je najvjernije što čovjek može učiniti upravo neposluh zlu. Ponekad je najzdraviji put onaj “drugi”, onaj kojim se ne vraćaš Herodu, makar svi očekivali da se vratiš.

Dobro, a kakve to veze ima s Hrvatskom?

Ima. Samo se volimo praviti da nema, jer je lakše govoriti o “vrijednostima” dok se konkretni ljudi događaju negdje daleko. Hrvatska je godinama na vanjskoj granici Europske unije. To znači da se europska rasprava o migracijama, azilu, sigurnosti i ljudskim pravima kod nas ne vodi u teoriji, nego kroz šume, koridore, policijske postaje, kampove i tišinu.

Pritom smo i zemlja iseljavanja i zemlja uvoza radne snage. U praksi smo već migracijsko društvo, samo što to još nismo emocionalno, kulturno i politički probavili. Zato je korisno čitati božićnu priču kroz Ameriku: ne da bismo moralizirali nad drugima, nego da bismo sebi postavili ogledalo.

Jer pitanje nije jesmo li “kršćanska zemlja” u folklornom smislu, nego kakvo je naše kršćanstvo kad prestane biti sezonski dekor i postane kriterij. Ne na razini parole, nego na razini refleksa: koga smatramo čovjekom, a koga problemom. Kome vjerujemo, a koga unaprijed sumnjičimo. Koga bismo, da pokuca na vrata, pustili unutra, a koga bismo prijavili “za svaki slučaj”.

I tu dolazi ona rečenica koja nam ne ide uz kuhano vino: Božić se kod nas najčešće brani riječima, a najrjeđe djelima. Lako je zazivati “našu tradiciju”. Teže je prepoznati Svetu Obitelj kad dođe bez jezika, bez papira, bez sigurnosti i bez publike.

Božić kao provjera

Božićna priča nas podsjeća da se Bog ne rađa ondje gdje je sve uredno, legalno i sigurno. Rađa se ondje gdje je tijesno, nesigurno i neugledno. I zato je Božić uvijek provjera: ne koliko smo se raznježili, nego koliko smo spremni vidjeti.

Ako nam “američki Isus” smeta jer je previše političan, možda smo promašili poantu. Evanđelje je bilo politički problem već u Betlehemu. Herod ga nije čitao metaforički. Ni mi ga ne bismo smjeli čitati samo za ugođaj.