Anne Carson: Žena koja je naučila slušati mrtve jezike

Nobelovu nagradu za književnost 2026. dobila je kanadska pjesnikinja Anne Carson, autorica koja već desetljećima razgovara sa Sapfom, grčkim klasicima i mističarkama. Njezine knjige podsjećaju nas da drevni tekstovi nisu muzejski eksponati i da se ono najvažnije katkad otkriva tek čitatelju koji je spreman zastati.

Kada je Švedska akademija 8. listopada objavila ime nove dobitnice Nobelove nagrade za književnost, Anne Carson bila je na Islandu. Ondje je, kako su prenijeli mediji, „slušala vjetar“. Teško je zamisliti prikladnije mjesto za pjesnikinju koja je veći dio života provela osluškujući glasove ljudi koji su odavno umrli. Neki od njih govorili su starogrčki, drugi francuski, a svi su joj, čini se, ostavili nešto nedovršeno.

Carson, rođena 1950. u Kanadi, pjesnikinja je, esejistica, prevoditeljica i klasična filologinja. Švedska akademija nagradila ju je za smjelo i inventivno stvaralaštvo koje u razigranom dijalogu s klasičnom tradicijom pronalazi nove književne oblike. Njezine je knjige ionako teško svrstati u poznate žanrove. U njima se poezija susreće s esejom, prijevod s osobnim iskustvom, a znanstvena bilješka može postati jednako važna kao i stih.

Hrvatskim čitateljima dostupne su, među ostalim, dvije njezine knjige u prijevodu Miroslava Kirina: Vježba zvana Albertina i Razstvaranje. Kirin je nedavno otkrio da mu je za prijevod potonje trebalo sedamnaest godina, tijekom kojih se, kako kaže, borio i sa samim sobom kao prevoditeljem. U vremenu u kojem gotovo sve mora biti gotovo jučer, sedamnaest godina rada na jednoj knjizi zvuči poput neke zaboravljene monaške discipline.

Antika nije muzej

Jedna je od najvećih Carsoninih zasluga što je pokazala da antička književnost nije zbirka lijepih ruševina. Sapfa nije tek ime iz školske čitanke, nego pjesnikinja koja je prije više od dvije i pol tisuće godina pisala o ljubavi, odsutnosti i žudnji na način koji nas i danas može uznemiriti.

U knjizi Eros the Bittersweet (1986.) Carson polazi od Sapfine riječi glukúpikron, koja ljubav opisuje kao nešto istodobno slatko i gorko. Žudnja, pokazuje, postoji upravo zato što između nas i onoga što želimo postoji razmak. Kada bi sve bilo nadohvat ruke, možda više ne bismo ni znali što znači čeznuti.

Kršćanskom čitatelju ovdje se gotovo neizbježno nameće Augustinova misao o nemirnom ljudskom srcu koje svoj mir pronalazi tek u Bogu. Ipak, Augustinova čežnja za Bogom nije naprosto isto što i Sapfina ljubavna žudnja. Njihova je srodnost u iskustvu nedostatka, u spoznaji da čovjek nije biće koje može samo sebe potpuno ispuniti.

Još je zanimljiviji Carsonin susret sa Simone Weil. Naslov njezine knjige Razstvaranje upućuje na Weilinu misao o povlačenju vlastitoga ega kako bi se otvorio prostor za Boga. Carson tu ideju dovodi u razgovor sa Sapfom i srednjovjekovnom mističarkom Marguerite Porete, spaljenom 1310. zbog svojih vjerskih učenja.

Tri žene iz različitih stoljeća susreću se oko pitanja koje nimalo nije zastarjelo: može li čovjek doista voljeti drugoga ako neprestano nastoji ostati u središtu svega?

Kršćanska teologija poznaje srodan, premda ne i istovjetan pojam: kenozu. U Poslanici Filipljanima Pavao piše da je Krist sam sebe „oplijenio“ (Fil 2,7). Carson ne piše teološki priručnik niti njezinu poeziju treba pretvarati u kršćansku pouku. Ali njezino promišljanje žudnje, odsutnosti i odricanja otvara pitanja s kojima se teologija već stoljećima susreće.

Kako čitati tekstove koji su stariji od nas?

Možda se upravo tu skriva najvažnija pouka za čitanje Biblije. I ona je zbirka drevnih tekstova, nastalih u jezicima, kulturama i okolnostima koje nam nisu uvijek bliske. Možemo je čitati kao povijesni spomenik, s mnogo poštovanja, ali bez osobite znatiželje. Možemo je i prebrzo pretvoriti u zbirku odgovora na pitanja koja njezini autori nikada nisu postavili.

Carson nas podsjeća na treću mogućnost: čitati pažljivo, strpljivo, svjesni povijesne udaljenosti, ali i otvoreni mogućnosti da nam tekst kaže nešto što nismo očekivali.

Nešto slično činili su i veliki kršćanski tumači poput Origena, Grgura iz Nise i Augustina. Čitali su iznova, vraćali se riječima i tragali za smislovima koji se ne otkrivaju pri prvom susretu. Za njih je tekst bio dovoljno bogat da podnese pitanja, a ne toliko krhak da ga ona mogu ugroziti.

Zato Nobelova nagrada Anne Carson nije samo priznanje jednoj iznimnoj književnoj karijeri. Ona je, na neki način, i priznanje sporosti. Strpljivom prevođenju, dugom razgovoru s prošlošću i spremnosti da ne razumijemo sve odmah.

U svijetu koji sve sažima, ubrzava i pretvara u lako probavljive odgovore, Carson nas podsjeća da neke stvari zahtijevaju vrijeme. Ljubav, molitva, prijevod, razumijevanje drugoga.

A možda i vjetar na Islandu. Jer ne mora baš sve što vrijedi biti moguće razumjeti na prvi pogled.