Balkanizacija

Luka Baković

17.01.2024

Balkanizacija

Envato

Čitajući članak Johna McWhortera o ostavci predsjednice Sveučilišta Harvard, naišao sam na zanimljiv izraz – „balkanizirana opozicija“.

McWhorter koristi taj izraz u kontekstu D. E. I. (diversity, equity and inclusion)  programa na američkim sveučilištima. Važno je naglasiti da je John McWhorter profesor lingvistike na Sveučilištu Columbia u New Yorku, specijaliziran za, između ostalog, Crnački engleski. McWhorter je redoviti kolumnist New York Timesa te s navedenim referencama predstavlja jednog od najprominentnijih glasova crnačke inteligencije u SAD-u.

Spomenuti članak govori o problemu D. E. I. programa koji načelno želi ispraviti povijesne nepravde nanesene manjinskim populacijama i time im omogućiti priliku za obrazovanje i zaposlenje u većinski bjelačkom društvu. Problem prema McWhorteru nastaje kada se taj program pretvori u uzdizanje svega ne-bjelačkog kao kvalifikacije po sebi, što dalje uzrokuje zanemarivanje uspjeha i zasluga kao osnove vrednovanja. Autor u nastavku navodi neke paradoksalne primjere otkaza ljudima iz manjinskih grupa koji su odbili rigidno i bespogovorno provoditi neke negativne aspekte tog programa. Primjerice, crna žena Tabia Lee izgubila je posao zbog odbijanja da kroz prizmu tlačitelja i potlačenih dopusti diskriminaciju Židova, koje je u raspodjeli uloga zapala ona tlačitelja. Upravo u tom kontekstu McWhorter koristi izraz balkanizirane opozicije, kao pojašnjenje za nepomirljive podjele između dvaju strana u toj raspravi oko provođenja D. E. I. programa. Taj spor on prikazuje kao presliku stanja američkog društva u današnjem vremenu, gdje se često zbog sukoba dvaju ekstrema ne mogu čuti umjereni glasovi, koje se zbog bilo kakvog propitivanja stajališta suprotstavljenih tabora proglašava hereticima i ostracizira.

Ovdje ne želim ići u daljnja razmatranja stanja preko Bare nego se se radije fokusirati na izraz „balkanizirana opozicija“.

Pogledate li definiciju rječnika Webster za riječ balkanized pronaći ćete objašnjenje u dvije točke: 1. razlomiti (regiju, grupu i sl.) u manje često neprijateljski nastrojene jedinice; 2. podijeliti, razdvojiti. Kad sam pročitao taj izraz u članku New York Timesa, napisanog perom (tipkovnicom) profesora na Columbia Universityju, slatko sam se nasmijao. Kako je zabavno da Balkan u svijetu može poslužiti kao pridjev za opisivanje ekstremnih podjela. Kasnije sam pomislio da sam se, u kontekstu konkretnog članka, vrlo lako mogao uvrijediti na predrasudu koju jedan Amerikanac ima o području (da ne kažem regionu) iz kojeg dolazim. Zauzimanje stava uvrijeđenosti bilo bi u skladu s ekstremnim pozicijama koje zauzimaju određene skupine u modernim društvima, koje radije traže razlog za osjećaj povrijeđenosti i u lošoj vjeri čitaju sve što vide, što je lakše nego li pokušati razumjeti namjeru i poruku onoga tko nešto želi izreći.

Zanimljivo je kako izrazi balkanizacija, balkanizam i drugi imaju svoje značenje u modernom engleskom jeziku. Povijest spomenutog značenja korijene ima u razdoblju nakon Prvog svjetskog rata, kada je došlo do raspada velikih država na Balkanu i izraženih sukoba balkanskih naroda. Čini se da je Balkan idealan primjer povijesno loše polarizacije ljudi koji prebivaju na određenom području. Povijest Balkana može poslužiti kao savršeno upozorenje modernom svijetu o mogućem izgledu budućnosti, ukoliko se nastavi srljati putem međusobnog isključivanja i sukobljavanja. Balkanci su stručnjaci za pronalaženje međusobnih razlika, koliko god one bile male. Gdje pronaći bolji primjer od bivše Jugoslavije? Ili možda Bosne i Hercegovine?

Nekoliko malih nacija,  sličnih jezika, iste rase, srodnih religija i gotovo jednakih mentaliteta, pronalazi bezbroj razlika za međusobno sukobljavanje i isključivanje.

Takav međusobni odnos državu drži taocem političkih elita, koje s narodom nemaju dodira i onemogućava bilo kakav napredak, bilo društveni ili ekonomski. Balkanizacija na svome vrhuncu.

Vratimo li se na globalnu razinu, izgledno je da bi baš balkanizacija mogla biti najuspješniji patent potekao s ovih područja. Po cijeloj Europi javlja se rast ekstremne desnice i njihove suprotnosti među ekstremnom (salonskom) ljevicom. I jedna i druga strana u svakom djelu i svakoj riječi suprotstavljenog tabora vide utjelovljenje čistog zla koje treba potpuno iskorijeniti iz svoje sredine.

Dvije strane međusobno ne komuniciraju niti to pokušavaju; ako i slušaju jedni druge, to čine samo kako bi protivnike mogli uhvatiti u riječi, a ni u kojem slučaju da bi pronašli zajednički jezik.

Ovakvo stanje je najgore za one nesretnike koji se pokušavaju svrstati u neku sredinu između ekstrema. Njih obje strane odbacuju kao heretike, a svoga tabora nemaju. Ponekad se čini da je jedino rješenje u svijetu opće balkanizacije povlačenje u unutarnju migraciju – u same sebe. Ipak, primjeri poput Johna McWhortera pokazuju da postoji još jedna opcija – opcija zauzimanja za srednji put koji bi ljude zbližavao unatoč razlikama, jer na kraju dana, kao i stanovništvo Bosne i Hercegovine, ljudi, kao vrsta na ovoj planeti, u beskrajnom svemiru, imaju puno više zajedničkog nego onog što ih razdvaja i ne nauče li se živjeti s tim razlikama, završit će u međusobnom uništavanju, baš kao narodi na Balkanu svakih nekoliko desetljeća…