Beskorisne stvari: tišina, ljepota i duhovnost koja ne proizvodi

Ljetne avanture pune aktivnosti postale su hit, no i pristup odmoru po načelu „manje je više“ ima svoju vrijednost. Prazan raspored može biti prilika da vidimo i čujemo ono što u svakodnevici često zanemarimo ili previdimo. Vrijeme nikad nije uzaludno ako nas vodi bliže Bogu.

„Tek kada nismo praktični i kada se usredotočimo na beskorisne stvari, izlazimo izvan okvira i otkrivamo svijet kako se otvara pred nama.“ (Ernesto Cardenal)

Usredotočiti se na beskorisne stvari.. To je ono što su ljudi nekada činili na odmoru. Neki to još uvijek čine, ali mnogi danas unaprijed isplaniraju svaku minutu: ozbiljno planinarenje, tečajevi slikanja uljem, jahanje ponija ili ronjenje s bocom. Je li „beskorisnost“ odmora, usprkos činjenici da Francuzi odmor zovu „vacances“, a Amerikanci „vacation“ (pražnjenje), postala stvar prošlosti?

Možda jest, ali za one među nama koji još uvijek traže priliku da se usredotoče na beskorisne stvari, tu je uvijek duhovna obnova. Chaucer je nekoć zapisao da je proljeće vrijeme za hodočašća, i u 14. stoljeću to je zasigurno vrijedilo. No za mene je to ljeto, a ne proljeće. Ljeto me zove na povlačenje u tišinu. Kada sam nedavno završila jednu takvu obnovu, nakon osam dana osjećala sam se osvježeno, s izoštrenim pogledom na svijet. Pronašla sam mnogo „beskorisnih“ stvari koje su zaokupile moju pažnju.

Priroda, omeđena zidovima i ogradama gradskog parka, „beskorisna“ je. Prelijepa, svakako, ali ne mogu je posjedovati, ne mogu na njoj zaraditi, ne mogu je ponijeti sa sobom, osim u uspomeni. Ipak, za mene je mali park u zelenom dijelu Salforda postao središte moje obnove. Unatoč kiši, svakoga sam dana barem sat vremena provodila tamo, hodajući, moleći, promatrajući. Te su me šetnje usmjerile prema najmanje „produktivnoj“ stvari od svih: vječnosti. Kao mnogo puta dosad, i tada sam osjetila da priroda hrani dušu. Promatranje prizora, cvijeta, stabla otkriva ono unutarnje, duhovno. Kada bih gledala jezero s parom labudova i tri siva mladunca, kada bih pratila patku s povorkom pačića kako prelazi s jedne strane na drugu, kada bih udisala miris mokrog lišća i divljih ruža.. osjetila bih Božji dodir i mir koji me obavija. Posebno su me dirnula krila vretenca dok su lebdjela među trskom. Hopkins je zapisao da vretenca „isijavaju plamen“ na suncu, i jednog sam jutra blagoslovljeno to vidjela vlastitim očima. A stabla.. u tim danima sredine ljeta, visoka i elegantna, s lišćem koje se sjajilo na suncu nakon kiše, bila su dio duše toga mjesta.

Pojačana osjetljivost na zvukove i mirise prirode tijekom tog tjedna otvorila mi je oči za stvari koje bih inače zanemarila. Jednom sam, sjedeći na klupi, opazila sitne kapljice na mahovini koje su na suncu blistale poput dijamanata. Sitne kao zvjezdana prašina. Vidjela sam ih samo kad bih svjesno i kontemplativno promatrala svijet oko sebe. Za mene su te kapljice bile podsjetnik na Božju prisutnost, onu koju često previdimo, a koja donosi mir. Usredotočenost na ove prolazne, „beskorisne“ stvari, činilo se, produbila je moj duhovni pogled. Počela sam u svakodnevnim stvarima prepoznavati slike nevidljivog.

Drugi „beskorisni“ element obnove bila je tišina: cijeli tjedan bez radija, televizije ili razgovora. Čak je i čitanje bilo ograničeno na Bibliju. Kakav je smisao svega toga? Tišina i samoća, za onoga koji traži Boga, potiču iskrenost i otvorenost. Nema bijega.. pa posežem za Bogom. Nema ometanja, barem ako s Herbertom McCabeom OP, koji je, kako sam otkrila, godinama živio u Salfordu, vjerujemo da „kada stvarno molimo za ono što stvarno želimo, nećemo se dati omesti; molitve ljudi na tonućim brodovima rijetko su rastresene jer znaju što žele“. Donosim pred Boga ono što je stvarno, što me muči ili zbunjuje.. potrebe svojih bližnjih i svijeta. Tišina i samoća potiču me da osobno obratim pažnju na Božju prisutnost u meni i oko mene. Ponekad zahvaljujem, ponekad prigovaram, ali ga ne ignoriram.

Kako su dani prolazili, suočila sam se i s činjenicom da ima mnogo „beskorisnog“ i u mom vlastitom životu. „Od obećanja života ne ostaje gotovo ništa“, kaže Daniel Berrigan u svojoj pjesmi „Lice Kristovo“. Što sam starija, to više znam da vrijednost mog života nije u onome što činim, nego u onome što jesam. Riječ je o tome da budem ondje gdje jesam i ostanem tu u vjernosti – čak i suočena s nerazumijevanjima i neuspjesima. To znači, kako je rekao kardinal Suhard, „živjeti tako da život ne bi imao smisla ako Bog ne postoji“. Molila sam za milost da to živim s više uvjerenja i smirenosti.

Jedan dan od tih osam odlučila sam provesti u „duhovnoj obnovi na ulici“. Hodala sam po četvrti „u praznom ili zamišljenom raspoloženju“. Bilo je nekoliko pljuskova, pa sam se skrivala po autobusnim stajalištima. Promatrala sam prolaznike, ponekad uhvatila njihov pogled. Većina ih je žurila, uronjena u vlastite misli, ali neki su mi uzvratili osmijehom. Osoba koju najjasnije pamtim bio je tinejdžer s Downovim sindromom. Stajao je s majkom na stanici. Nije čekao moj osmijeh.. jednostavno je posegnuo za mojom rukom i energično je stisnuo. Njegova majka ohrabrila je taj prijateljski čin i sama mi pružila ruku. U tom susretu, bez riječi, osjetila sam solidarnost i ljudsku toplinu. Ljubav se tu davala i primala. Bezuvjetno i nezasluženo.

Tijekom te šetnje, na kratkom suncu, vidjela sam dva leptira crvenih admirala u plesu, dva mlada siva vjeverca kako se jure uz stablo, i jednog gojaznog goluba kako uporno korača rubom prometne ceste, suprotno od smjera prometa, ali potpuno nezainteresirano. Kad sam se nešto kasnije vratila, vidjela sam mrtvog goluba kako leži na cesti. Bio li to isti? Sjetila sam se Matejeva evanđelja: „.. nijedan [vrabac] ne pada na zemlju a da vaš Otac to ne zna“, i osjetila utjehu. Sigurno Bog zna i za tog plavoglava goluba.

Terezija iz Lisieuxa napisala je da je molitva „uzdah srca, jednostavan pogled upravljen prema nebu“. Otkrila sam da mi upravo usredotočenost na „beskorisne“ stvari pomaže da upravim svoj pogled prema nebu. Obnova me uvijek podsjeti da to činim. Moje bilješke s obnove svjedoče kako je ljudska potreba da izrazimo ono što nam se učinilo lijepim ili važnim još uvijek živa. A ono što je lijepo i važno, iako često „beskorisno“, trag je izgubljenog raja.

Sestra Teresa White