Kič religiozne bezbožnosti

Je li se krik ateizma, krik egzistencije, kod pojedinih pretvorio u puku pod-šatorsku dreku neinteligencije?

U posljednje vrijeme najglasniji su upravo takvi, iz skupine samoprozvanih skeptika, ateista i agnostika koji se okupljaju, između ostalog, i po društvenim mrežama te podsmijehom i djetinjastom kritikom komentiraju i psuju po svim religioznim temama. Osobito su česti u „gostima“ na nekim slobodnijim portalima s religioznim tematikama. Valjda jer tu njihova površna i na brzinu sklepana uvjerenja doživljavaju krizu ili što već. Oni ne podnose da netko tko je vjernik ujedno može i sumnjati te se i sam nositi s tegobom Božje šutnje i odsutnosti. Ukratko, da je netko kao vjernik često čestitiji ateist od njih.

Biti teolog znači zadržavati kritičku poziciju prije svega prema religioznom fenomenu, ali ujedno ne ostati ravnodušan prema pozicijama koje niječu onu stvarnost na kojoj čovjek vjernik gradi svoj životni stav. Time je teolog često izložen vjetrometini s obje strane. Tako i treba jer vjetar prvi upozori na neugodne mirise iz usta onih koji mljackaju mislima.

Dok inflacija kvalitetne vjere ne predstavlja nikakvu veliku novost – njome se čestita kritika bavi već desetljećima – inflacija kvalitetne nevjere neopaženo i „kroz prste“ napreduje u sve većoj mjeri. Time bih naglasio prije svega, da tako kažem, krugove srednje ateistične kritične mase – običnog ateističkog puka. Upravo taj a-puk nekritično sluša svoje a-klerike kojih u današnje vrijeme ne manjka i koji predstavljaju neku probuđenu svijest, koja često graniči i s teorijama zavjera.

Dovoljno je pogledati određene grupe po socijalnim mrežama koje okupljaju tisuće drekavaca koji se rado pojavljuju kao „podsmjehivači“ svakoj misli koja govori o stvarnosti kao nečemu većem od vlastitog pomišljanja. Oni se nadahnjuju nekim sličicama na kojima je npr. nacrtan Isus u društvu slonića, Bude i nekih prikaza božanstava i smiju se besmislu tog mnoštva „božanstava“ s opaskom „ali ne brini, samo tvoj je pravi bog!“. Te i takve „svete“ sličice lijepe po svojim profilima i komentarima kao po pragovima. Skupljajući „argumente“ svoje prosvjećenosti, a tuđe naivnosti. Svakoj pogrešci i zlu religioznih sistema i institucija oni se zapravo obraduju, a potom propovijedaju zgražanja svojih umova nad svakim religioznim fenomenom, proglašavajući ga viškom koje čovječanstvu već odavno ne treba. I to je ideologija – jer svaka ideologija nastoji ukloniti višak. Jer višak joj razbija sliku sveukupnosti; on je pobjegli smiješak njezinu licu ozbiljnosti.

New age ateizam nadahnjuje također se jeftinim rješenjima za sva velika pitanja, ili jednostavno, velika pitanja pretvaraju u mala i nebitna. Svakoga tko vjeruje smatraju nerazumnim, glupim i ne-prosvijetljenim jer oni su isključivi nasljednici prosvjetiteljstva i publika kojoj je znanost zapravo namijenjena. Svaki razgovor s takvima događa se često u nekakvom nametanju argumenata iz Biblije (zapeli već na Knjizi Postanka), koju u startu tumače kao da se radi o nekom tjedniku, a ne o višesložnoj i višeslojnoj literaturi koja je već pisana iz perspektive vjere. Kako veli jedan veliki teolog: zapravo još samo takvi i vjeruju u tu odavno prevladanu srednjovjekovnu biblijsku sliku svijeta.

Oni su ostali duhovni nedorasti i tu infantilnost zatim projiciraju na sve vjernike.

Neki napredniji podmetnu još koju misao Nietzschea, Huxleyja, Freuda ili Dawkinsa (da oproste prva trojica na ovom posljednjem) a da pri tome ne znaju ništa o teološkoj i filozofskoj literaturi koja se odavno pozabavila ili nadahnjivala istim.

Između njih s jedne strane i ratobornih pobožnjaka s druge, ja već duže vremena ne vidim velike razlike. Predrasude, jeftina rješenja i nemogućnost mišljenja slobode, koja ne završava sa mnom, krasi bogomolje i jednih i drugih. I jedni i drugi onemogućuju svijet u svojoj cjelovitosti – onemogućuju svojim fanatičnim svođenjem stvarnosti. Na tobožnje dijaloge dolaze s dobro pripremljenim monolozima kojim su zatrpali bilo kakvu mogućnost rezonantnosti. Obje skupine povezuje zapravo ono što češki teolog T. Halik naziva „religioznim analfabetizmom“. Nepismenost spram duhovne, „simbolske“, sakramentalne razine stvarnosti, dodao bih. Tu stvarnost naziru jedino osobnosti koje su sposobne rezonirati s drugim i drugima. O toj temi mnogo opširnije govori njemački sociolog Hartmut Rosa. U takvom stanju društvene svijesti cvjetaju i fanatizmi i teorije zavjera. Jedni drugima utabavaju teren. S jedne strane fanatično religiozna skupina vjeruje da joj um i ne treba, dok s druge strane skupina fanatično prosvijetljenih ne priznaje ništa što je nevidljivo njihovoj dioptriji.

Nažalost se i kod jednih i kod drugih sloboda mišljenja ispostavila u nepromišljenu slobodu.

Ili da se izrazim ukratko: Neum uma zvao za kuma.

Denis Jurić, “Kič religiozne bezbožnosti”