Biblija, novi prijevod i stara hrvatska navika: svađa oko etikete

Novi prijevod Biblije u izdanju Hrvatskog biblijskog društva veliki je kulturno-duhovni pothvat. Rasprava koja ga prati pokazuje staru naviku: lakše se svađamo oko etikete i statusa nego oko samog teksta. Ključno je razlikovati studijsku namjenu prijevoda i liturgijski standard.

Početkom prosinca, tik pred Božić, objavljen je novi prijevod Biblije na kojem je radilo više od dvadeset godina i 23 prevoditelja. Hrvatsko biblijsko društvo izdalo je Bibliju. Svečano predstavljanje 12. prosinca 2025. u HNK-u, korice s maslinovim grančicama u obliku Hrvatske, te predgovor zagrebačkog nadbiskupa Dražena Kutleše, sve to šalje jasnu poruku: ovo nije samo još jedna knjiga na polici, nego događaj koji želi biti i kulturni i crkveni.

I to je dobra vijest.

Jer Biblija je tekst koji živi od čitanja, ne od ceremonije. A svaka kultura koja drži do svog jezika i svoje pismenosti s vremena na vrijeme mora sebi postaviti jednostavno pitanje: kako danas zvuči Riječ, i razumijemo li je doista ili je samo prepoznajemo po navici?

Zato ne čudi da je novi prijevod dočekan s entuzijazmom, ali i s oprezom. Taj oprez u javnost je najjasnije ušao kroz opsežan osvrt pomoćnog biskupa zagrebačkog Ivana Šaška, objavljen 27. prosinca 2025. Šaško upozorava na način predstavljanja prijevoda i na terminološku preciznost: u priopćenju HBK iz lipnja 2024. govori se o suglasnosti da HBD objavi „studijski ekumenski prijevod“ na „hrvatski govorni jezik“, dok se u javnosti često govorilo o „standardnom jeziku“ i, ponegdje, o “novoj katoličkoj Bibliji”. Šaško se boji da takav govor može stvoriti dojam kako tek sada „konačno saznajemo što piše u Bibliji“, kao da su dosadašnji prijevodi bili tek nužna greška. Podsjeća i na liturgijsku praksu: u katoličkoj liturgiji i pobožnostima trenutačno se koristi prijevod u izdanju Kršćanske sadašnjosti.

S druge strane, Boris Beck, koji uz Marka Alerića potpisuje jezičnu stilizaciju izdanja, u emisiji „Trag vjere“ naglasio je ono što se često zaboravlja: obnavljanje prijevoda Biblije u mnogim je kulturama normalna stvar. Šezdeset godina od posljednjeg velikog prijevoda nisu malo: promijenio se kontekst, promijenio se hrvatski jezik, promijenila se i čitateljska publika. Beck odbacuje tezu da je riječ o “uličnom” ili banaliziranom jeziku te tvrdi da je cilj bio postići suvremeni biblijski stil: ozbiljan i uzvišen, ali čitljiv novim generacijama. Kritike o izostavljanju aorista i imperfekta tumači kao svjesnu stilsku odluku, pri čemu podsjeća da prijevod nije zamišljen kao liturgijski standard koji bi ikome “zamijenio” postojeće.

I tu dolazimo do jedne krhke činjenice koju bismo najradrije preskočili: u Hrvatskoj se često ne svađamo oko sadržaja, nego oko statusa. Manje nas zanima što prijevod govori, a više tko ga smije nazivati „standardnim“, „službenim“, „katoličkim“ i s kojim pravom.

A status prijevoda u Crkvi i status prijevoda u kulturi nisu ista stvar. Liturgija, razumljivo, traži stabilnost: zajednički tekst, prepoznatljiv ritam, kontinuitet. Studij i osobno čitanje često traže suprotno: mogućnost usporedbe, svježinu formulacije, ulaz u tekst bez straha da je jezik ostao u nekoj prošloj epohi. Upravo zato u mnogim sredinama postoji više prijevoda, pa čak i više paralelnih “stilova”: jedan liturgijski, drugi studijski, treći za širu publiku, četvrti poetski.

U tom smislu, imati još jedan prijevod nije problem, nego bogatstvo. Problem može nastati tek onda kad se očekivanja zamijene: kad se studijski prijevod počne predstavljati kao liturgijski standard, ili kad se liturgijska tradicija počne tretirati kao smetnja . I jedno i drugo promašuje ono bitno.

Zrelost ove rasprave ne mjeri se time tko će “pobijediti”, nego time hoćemo li moći istovremeno reći dvije istine: da su dosadašnji prijevodi vrijedni i duboko ukorijenjeni u crkvenoj praksi, i da je obnova jezika legitimna i potrebna. Da preciznost u predstavljanju nije sitničavost, ali i da želja da se Sveto pismo približi čitatelju nije hereza.

Možda bi najpoštenije bilo reći ovako: ovaj prijevod ne mora biti “Biblija svih Biblija” da bi bio važan. Dovoljno je da bude još jedan ozbiljan put do teksta, još jedan most između izvornika i današnjeg čitatelja. A ako je rasprava oko njega ikoga potaknula da otvori Bibliju, usporedi prijevode, zastane nad rečenicom i pita se što ona znači danas, onda se dogodilo nešto što je i kulturno i duhovno: Riječ je ponovno postala čitana, a ne samo posjedovana.

U zemlji koja se lako zakači za etikete, možda je to već mali jubilej.