Bog koji sjedi uz vatru

Danas bi Petar bio ‘otkazan’. A Bog? On bi sjedio uz vatru. Uskrsna priča ne počinje pobjednički, nego tiho – među učenicima koji sumnjaju, umorni su i ništa im nije jasno. Ovo je priča o Bogu koji ostaje – i kad sve ostalo pukne.

Dobro je još jednom baciti pogled na učenike – one nesigurne svjedoke koji su stajali na pragu svijeta kakav dotad nije postojao. Isprva susreću prazan grob s mješavinom sumnje, razočaranja i umora. Odvaljeni kamen, šapat jutra – za njih su to samo odjeci slomljenih nada. Nešto što zvuči previše dobro da bi bilo istinito.

Ali “novi” Isus dolazi među njih.

Ne kao ideja.

Ne kao uzvišeno sjećanje. Nego utjelovljen, opipljiv – s ribom i kruhom u rukama. Skromnim darovima koji će, ne znajući to još, kasnije postati sakramentalni znakovi novoga Saveza.

Tri puta im se pokazuje. Treći put, na obali Galilejskog jezera, okuplja se sedmorica učenika. Među njima: Toma, kojemu je (bio) potreban dodir, i Natanael, kojemu ni riječi još nisu dovoljne – obojica u magli koja ne popušta lako. Toma, koji mora vjerovati dodirom, izgovara riječi koje odzvanjaju kroz stoljeća: „Gospodin moj i Bog moj.“ Natanael, još uvijek oprezan, napokon pronalazi jezik vjere: “Ti si Sin Božji, ti si kralj Izraela.”

Samo jedan bezimeni mladić, sjenka u pripovijesti, čini se da nikada nije sumnjao – tihi podsjetnik da postoji vjera kojoj nisu potrebni ni razlozi ni riječi.

U ovoj tihoj evanđeoskoj epizodi rađa se velika istina:

Bog ne dolazi kao misaona konstrukcija, već kao prisutnost.

Ne traži skok u apstraktno već korak prema onome što je već tu. Dovoljna je jednostavna hrabrost da prihvatimo ono što jest – tijelo, kruh, blizinu. No, nije li upravo to najteže? Govorim iz svog iskustva. Jer lakše je vjerovati u ideju, nego susresti pogled. Lakše je raspravljati o božanskom, nego sjesti uz vatru i uzeti kruh iz ruke onoga koga smo izdali. Možda upravo zato vjera nikada nije bila ugodna onima koji bi radije ostali zatvoreni u sigurnost teorije nego se izložili ranjivosti dodira.

Augustin, biskup iz Hipona, to sažima jednostavno: „Učitelj hoda s učenicima i ipak je sam Put.“ U antičkom svijetu bogovi su se pojavljivali s munjom, sjajem ili zlatnim krilima. Ovaj Bog – šutke hoda s učenicima i jede s njima, ne zato što je manji, već zato što je blizu. I upravo u tom paradoksalnom hodu – uz sumnjičave i zalutale – otkriva se Božje lice: strpljivo, ranjivo i nepokolebljivo.

Posebnu ulogu u Evanđelju ima Petar, poznatiji i kao Stijena. Stijena s napuklinom.

Promatran današnjim očima, on bi vjerojatno pao na svakom natječaju: impulzivan, nestalan, labilan u ključnom trenutku.

U vremenu brzih presuda i algoritamske pravde, Petar bi danas bio “otkazan” prije nego što bi stigao promijeniti mišljenje – a kamoli srce. Trostruko kajanje ne bi imalo prostora; etiketa bi već bila zalijepljena, arhivirana i distribuirana. U društvu koje traži transparentnost, ali ne ostavlja prostor za preobrazbu, slabost se ne prašta – samo pohranjuje kao dokazni materijal.

Ipak – ili možda upravo zato – postaje prvi svjedok Crkve. Između izdaje i ljubavi, između slabosti i preobražene vjernosti, Petar utjelovljuje ono što je srž svakog poslanja: snaga ne proizlazi iz nepogrešivosti, već iz priznate i nadvladane slabosti.

Ivanovo evanđelje završava tiho, gotovo bolno, podsjećajući na vlastitu prolaznost. U dirljivoj sceni na obali, Isus Petru otkriva put kojim će ići: „Kad si bio mlađi, opasivao si se i hodio kamo si htio; kad ostariš, pružit ćeš ruke i drugi će te opasati i odvesti kamo ne želiš.“
Ovaj poziv ne vrijedi samo za Petra, već i za svakoga od nas. Pozvani smo učiti umjetnost otpuštanja: život ne držati čvrsto kao vlasništvo, nego prihvatiti kao dar – onaj koji nam se u svakom trenutku može izmaknuti. U kulturi koja kontrolu poistovjećuje s vrijednošću, dar često izgleda kao gubitak. Težak zadatak u vremenu koje autonomiju i nadzor proglašava najuzvišenijim idealom.

Pa ipak, zahvalnost nije puki čin pristojnosti, nego čin prisjećanja: ona nas vraća onome što nikada nije oduzeto, samo zaboravljeno.

I dok sjedimo uz vatru vlastitih lomova, možda ćemo jednom pogledati ruke onoga koji je ostao – ne zato što je morao, nego zato što je volio.

Nećemo tražiti dokaze ni objašnjenja. Bit će dovoljno znati da još uvijek pripadamo.

Jer Ljubav ne dolazi.
Ona je već tu.