Budućnost papinstva: što nas čeka nakon Franje?

U novoj epizodi teološkog podcasta Diesseits von Eden trojica uglednih znanstvenika – Hubert Wolf, Dietmar Winkler i Bernd Hillebrand – raspravljaju o tome kako je papa Franjo oblikovao papinsku službu i kamo bi je njegov nasljednik mogao (ili trebao) povesti.

Dok se Crkva priprema za novu konklavu i izbor nasljednika pape Franje, ulog je mnogo veći od samog pitanja tko će sljedeći nositi bijelu sutanu. Riječ je o tome kako će taj nasljednik razumjeti i oblikovati samu službu rimskog biskupa – što zapravo znači biti papa u 21. stoljeću.

U tom ključnom pitanju slažu se teolozi Wolf, Winkler i Hillebrand: papinska služba i dalje ima “iznimnu simboličku i duhovnu moć”, ali današnje okolnosti traže papu koji će istovremeno utjeloviti širinu katoliciteta – otvorenost prema raznolikosti Crkve – i imati snagu donositi jasne i obvezujuće odluke tamo gdje to zahtijeva stvarnost.

Wolf, crkveni povjesničar iz Münstera, ističe kako je papa Franjo uspio “učiniti papinstvo ljudskijim” kroz svoj pastoralni pristup, no nedostajala mu je odlučnost u ključnim trenucima. Iako je Franjo pontifikat započeo s jasnom reformskom vizijom, osobito u načinu kako razumije vlastitu službu, prijelomni trenutak dogodio se, smatra Wolf, na Sinodi o Amazoniji 2019. Tamo je, osobito u pitanju mogućnosti zaređivanja oženjenih muškaraca, papa odstupio od dotadašnjeg stava slušanja mjesne Crkve. “S velikom suverenošću i tišinom jednostavno je prešao preko toga”, kaže Wolf.

Dietmar Winkler, teolog i crkveni povjesničar iz Salzburga, prepoznaje u Franjinu pontifikatu “visoku gustoću transformacije”. Doživjeli smo papu koji govori i djeluje drukčije od svojih prethodnika, a povremeno se pokazao i sposobnim za samokritiku – nešto što se u rimskoj kuriji rijetko viđa. Time je, smatra Winkler, pokrenut duboki kulturni zaokret u samom shvaćanju papinstva, koji se više ne može tek tako opozvati. Hillebrand, stručnjak za pastoralnu teologiju, slaže se da je Franjo uveo osobit novi stil – ali upozorava da osobni stil nije institucionalna norma. Novi papa može ga vrlo brzo promijeniti, jer “bez dogmatske utemeljenosti taj stil ostaje neobvezujući”.

Sva trojica upozoravaju na težinu naslijeđa Prvog vatikanskog sabora iz 1870., kada je papa opremljen gotovo apsolutnom vlašću. Taj model “pape kao monarha” još uvijek je raširen, ne samo među vjernicima, nego i među biskupima. “Taj prenapuhani i preopterećeni model papinstva jednostavno je prevelik teret za jednog čovjeka”, ističe Wolf. Drugi vatikanski sabor (1962.–1965.) unio je određene korekcije, no mnoge su još uvijek ostale na papiru. Papa Franjo, dodaje Winkler, pokušao je dodatno ublažiti tu sliku kad je Rimsku Crkvu opisao kao onu “koja predsjeda u ljubavi” – pozivajući se na najranije crkvene predaje.

Postoji, međutim, i realna nada u daljnji razvoj. Winkler podsjeća na važan vatikanski dokument iz 2023. pod nazivom Biskup Rima, koji sažima sva dosadašnja ekumenska postignuća u dijalogu o ulozi papinstva. Dokument bi mogao poslužiti kao temelj za novu institucionalnu artikulaciju papinske službe – no za to je potrebna njegova šira recepcija i stvarna primjena u životu Crkve. “Tek smo na početku tog puta”, zaključuje Winkler, “ali to je put kojim vrijedi ići – jer jedino tako možemo doći do stvarne promjene.”

kathpress