Čiji lik nosiš?

Ponekad nam nitko ne mora oduzeti slobodu. Sami je toliko razdijelimo drugima da na kraju gotovo ništa ne ostane za nas.

U jednoj od ključnih scena za razumijevanje i unatoč neuvjerljivoj posljednjoj sezoni genijalne serije Igra prijestolja Varys postavlja Tyrionu Lannisteru zagonetku. U prostoriji su kralj, svećenik i bogataš, a pred njima plaćenik s mačem. Sva trojica naređuju mu da ubije preostalu dvojicu. Koga će poslušati? Kralja, koji ima vlast? Svećenika, koji govori u ime bogova? Ili bogataša, koji može najviše platiti? Tyrion shvaća da odluka pripada čovjeku s mačem. Varys, međutim, ide korak dalje: ako on odlučuje o životu i smrti, odakle onda moć kralju, svećeniku ili bogatašu?

Moć, smatra Varys, prebiva ondje gdje ljudi misle da prebiva.

Kraljevstva nastaju i nestaju, stvarna i izmišljena, ali jedna ljudska navika ostaje: priznavati drugima vlast nad sobom čak i ondje gdje im je nikada nismo morali dati. Ista se dvojba, samo odjevena u poreznu obvezu, pojavljuje i pred Isusom kada ga farizeji pitaju smije li se plaćati porez rimskom caru, odnosno okupatoru.

Ono što na novčiću ne piše

U Judeji pod rimskom vlašću porez nije bio samo novac koji se dugovao caru nego i podsjetnik na to tko gospodari zemljom. Podrži li ga Isus, zamjerit će se dijelu naroda; odbije li ga, Rim će u njemu prepoznati pobunjenika. Stara politička vještina: postaviti pitanje tako da svaki odgovor postane pogrešan.

Isus traži da mu se pokaže novčić i pita čiji su lik i natpis na njemu. Carevi, odgovaraju mu okupljeni. „Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje.“ Rečenica je nadživjela carstvo čiji se vladar nalazio na kovanici, ali jedno pitanje ostalo je otvoreno: što dugujemo svijetu, što pripada Bogu, a što moramo sačuvati za sebe? Možda je odgovor skriven u onome što Isus nije izgovorio. Novčić nosi carev lik, no čiji lik nosimo mi? Prema prvim stranicama Knjige Postanka, čovjek je stvoren na sliku Božju. Isus tu poveznicu ne izriče, no ona otvara dublje čitanje njegova odgovora: car može tražiti dio onoga što imamo, ali nikada ono što jesmo.

Carevi bez krune

Država s razlogom traži poštovanje zakona, zajednica solidarnost, a ljudi oko nas odgovornost. Problem počinje ondje gdje se ograničeno pravo pretvara u zahtjev za potpunom poslušnošću. Povijest je puna vladara i ideologija koje su htjele mnogo više od poreza. Nerijetko su i vjerske ustanove tražile od ljudi ono što pripada samo njihovoj savjesti.

Carstva su mijenjala granice, a carevi svoja lica. Susrećemo ih u politici, na poslu, u javnim očekivanjima, pa i na zaslonima telefona. No neke od najupornijih zapovijedi više nam nitko ne mora ni izreći. Njihov smo glas odavno naučili oponašati.

Koliko je mene još ostalo u životu koji živim?

Dogodi mi se da pogledam vlastiti kalendar i shvatim kako su gotovo svi u njemu pronašli svoje mjesto, osim mene. Ondje su predavanja, sastanci, putovanja, dogovori i obveze, uredno raspoređeni kao stanari u dobro uređenoj zgradi. Jedino vlasnik zgrade povremeno nema gdje prespavati. Ne mogu se pritom žaliti na druge jer sam većinu tih obveza sam prihvatio, često s iskrenim zadovoljstvom. Volim ono što radim i ljude s kojima radim. No ponekad se zapitam koliko toga doista biram, a koliko samo nastavljam zato što sam jednom postao čovjek od kojega se to očekuje. S vremenom se naše uloge toliko priljube uz nas da ih počnemo smatrati vlastitom kožom. Postanemo oni koji uvijek imaju vremena, koji će pronaći rješenje, koji će preuzeti još jednu odgovornost. I možda je najteže priznati da se čovjek može pomalo izgubiti čak i u životu koji je sam izgradio, među ljudima koje voli i u poslovima koji mu mnogo znače.

Sloboda se ne gubi samo pod tuđom prisilom.

Ponekad je sami, komadić po komadić, razdijelimo drugima, sve dok jednog dana ne shvatimo da smo svima ostavili ponešto, a sebi gotovo ništa.

To nije poziv na bijeg od obveza. Riječ je o granici koju često najteže prepoznajemo baš ondje gdje nešto radimo rado i iz uvjerenja. Čovjek može iskreno voljeti svoj posao, svoje ljude i svoje poslanje, a ipak ustanoviti da je postao dostupan svima osim sebi.

Pripadati, ali ne biti posjedovan

Ako je svaki čovjek stvoren na Božju sliku, onda u njemu postoji nešto što mu nitko ne može dati, ali ni oduzeti. Naše dostojanstvo prethodi uspjehu, položaju i tuđem priznanju. Ono ne nestaje kad pogriješimo, izgubimo posao ili nekome prestanemo biti korisni. Zato nijedna država ne može biti naš apsolutni gospodar, niti Crkva može dijeliti ljudsko dostojanstvo kao povlasticu koju po vlastitoj volji dodjeljuje i oduzima.

Sloboda, međutim, ne znači život bez obveza. Ljubav traži vrijeme, strpljenje i odricanje; bez toga bi naša sloboda ubrzo postala prilično usamljena. No jedno je darovati se drugome, a sasvim drugo prepustiti mu vlast nad sobom. I obratno, koliko god nekoga voljeli, njegova sloboda nikada ne postaje naše vlasništvo.

Varysov kralj, svećenik i bogataš pokušavaju pridobiti čovjeka s mačem. Svatko želi da njegovu volju prihvati kao svoju. Isus pred carevim novčićem otvara drukčiju perspektivu: postoje stvari koje možemo dugovati svijetu, ali i nešto u nama na što svijet nikada ne može polagati pravo.

Carstva su prolazila, carevi mijenjali lica, a njihove kovanice završavale u muzejima. Pitanje je, međutim, ostalo. Što doista dugujemo svijetu, a što mu dajemo samo zato što smo navikli?

Koliko toga činimo iz ljubavi i odgovornosti, a koliko iz straha da ćemo nekoga razočarati?

Isus nas ne oslobađa odgovornosti za druge, ali nas podsjeća da biti odgovoran ne znači pripadati nekome.

Caru možemo vratiti njegov novčić. Ali bilo bi šteta da mu, zajedno s njim, predamo i sebe.