“Čist račun, duga ljubav”

Osamostaljenje čovjeka ne bi smjelo završiti osamljenošću: Božić nas uči da se svijet gradi na uzajamnosti, a ne na samodostatnosti.

Osamostaljenje čovjeka ne bi trebalo biti ujedno i osamljenje čovjeka. Nije li smisao osamostaljenja odgovornija i svjesnija društvenost? Ipak, svjedočimo sasvim suprotnoj realnosti. Čovjek se teško odupire težnji da posjeduje cijeli svijet. Budući da je to posjedovanje nemoguće na makro razini, on je pronašao način da to postigne na mikro razini. To jest, od svog malog svijeta čini kompletnu stvarnost. Odnosno, nastoji u svome malom svijetu rekonstruirati cijelu stvarnost.

Kuće i stanovi puni su stvari koje bi nas trebale osloboditi „potrebe za drugima“. Bolje je imati pet setova tanjura viška, nego morati od nekoga, ne daj Bože, posuditi. Čak i naša djeca imaju kompletna igrališta u vlastitim dvorištima. Malo-pomalo, ostatak svijeta i drugi čovjek postaju nam suvišni. Internet i televizija nam, pored ostalog, daju prevrtljiv osjećaj da svijet ionako poznajemo i da nismo izolirani.

I tako, sve je lakše govoriti da nam drugi ne treba i da smo u životu sve stekli sami. To je štoviše postala vrlina našega vremena. „Ni od koga nisam ništa morao tražiti! Sve sam stekao sam i svojim trudom!“ Pa to se govori s ponosom! A zapravo, kada malo zagrebemo dublje ispod površine, često se radi tek o manjku jedne druge vrline: zahvalnosti. Ta, dakle, potreba samoostvarenja „svemu unatoč“, „svima usprkos“, potreba biti samo-zaslužan u svim uspjesima života čini nas zapravo usamljenim ljudima te govori često samo o našoj oholosti i izgubljenom umijeću zahvaljivanja.

To neprestano „svima i svemu unatoč i usprkos“ česta je bolest i intelektualnog svijeta. Kada netko, na primjer, nijedno priznanje nije u stanju prihvatiti bez „tamne“ strane medalje. Bez da naglasi neki „unatoč“, neku patnju. Jer se vrlo često patnju uzima kao valutu koja se dade dobro konvertirati u vlastitu probitačnost.

Sve su to načini na koje pokušavamo drugima dokazati da su nam zapravo nepotrebni. Želeći odašiljati dojam vlastite samostalnosti. Ali, kako rekoh, mislim da samostalnost nije sinonim za otuđivanje sebe od drugih i obratno, nego prilika za rad na vlastitoj svjesnosti koja će voditi boljoj društvenosti. Samostalnost nije samodostatnost. Cilj života nije stajati sam na vrhu, nego je vrhunac života drugima biti pomoć do cilja.

Ne tražiti od drugoga ništa, tako da me ničim ne može zadužiti. Tako da mi ga je lakše ignorirati, odstraniti, pa na koncu i mrziti. Ne želim, npr., svog susjeda Sirijca pitati da mi pomogne prenijeti tešku posudu s biljkom, iako bi on to vrlo vjerojatno rado učinio. Ali ja, uživajući predrasude, ne želim s njim imati išta. Jer bi njegov čin pomoći promijenio moju sliku o njemu. A to ne želim! No zašto to radimo? Kada nemamo čime sebe „uzvisiti“, kada nemamo čime podizati vlastitu vrijednost (nezadovoljstvo sobom), onda barem možemo drugima oko sebe tu vrijednost snižavati. I zatim živjeti u toj obmani vlastite superiornosti. Predrasude, dakle, o drugima uvijek su popraćene i lažnom slikom o sebi samome. Laž o sebi može se hraniti samo neistinom o drugima.

A koliko bi bolji bio svijet kada bih i Filipinca i Nepalca i Roma i Srbina i Palestinca i Židova i muslimana i bilo koga, koga smatram nepotrebnim ili nepoželjnim, upitao za neku malu, sasvim konkretnu pomoć? Ne bi li taj čin obje strane učinio boljim ljudima? Jer onaj koji pomaže dobiva osjećaj vrijednosti, jer nešto može dati, a onaj kome je pomognuto dobiva zatraženo i uz to dobiva osjećaj povjerenja u svijet te zahvalnost. S jedne strane, dakle, imamo svijet u kojem se omogućuju zahvalnost, milost, povjerenje, zajedništvo, solidarnost, a s druge strane svijet koji je pogodan za egoizam, oholost, samodostatnost.

Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima pita: što to čovjek zapravo ima, a da mu nije dano? Svijest o tome je zapravo vrlina. Vjerujem da bi jedno jednostavno „možeš li mi pomoći“, upućeno onome tko je trenutno u mojoj blizini (moj bližnji), bez obzira tko on bio, učinilo svijet boljim. Jer bi i naši „neprijatelji“ tada napokon dobili lice.

Bog je došao na svijet potpuno ovisan i izručen dobroti čovjeka. Došao je u najranjivijem obliku, kao dijete. Bog se neprestano odriče svoje samodostatnosti. Njegova logika nije poput logike novca, koja nas navikava na kvit odnose: „Čist račun, duga ljubav.“ Jer ljubav koja nikome ništa ne duguje čista je računica. Jer ljubav je upućenost na drugoga. Drugi mi treba. Drugi me treba. Ljubav je uzajamno dugovanje sebe. Ona je neprestani višak nedostatka. Nedostajanje. Nikad dosta. I to je ono što je božansko u njoj. Sve drugo je poravnanje u nulu.

Božić je zbog toga učionica darivanja. Svijet ne možemo steći sami. Svijet se gradi na uzajamnosti, a ne samodostatnosti. Svijet gdje mi je drugi potreban i kada mislim da sve imam i da sve mogu sam. Jer kada mi je drugi potreban, teže mi ga je svrstati ne samo u „nepotrebno“, nego i u „nepoželjno“. A time mi je teže prezirati i mrziti ga. Čak mi je teže i zapasti u očaj. Jer čovjekov duh, veli i sama psihologija, ne može biti očajan i zahvalan u isto vrijeme. Pa zar bi nam i dalje bilo teško izabrati između očaja i zahvalnosti?