Crkva kao communio

U doba kada se Crkva sve češće doživljava kroz prizmu institucije, strukture ili moći, biskup i teolog Manfred Scheuer vraća nas temeljnim izvorima Drugog vatikanskog koncila.

U ovom dubokom teološkom tekstu promišlja što Crkvu u svojoj biti čini Crkvom: ne organizacija, ne hijerarhija, nego zajedništvo – communio – koje svoje korijene ima u samom Presvetom Trojstvu. Crkva nije samo instrument spasenja. Ona je i njegov plod.

Jedna od ključnih ideja Drugog vatikanskog koncila o naravi Crkve glasi: communio. No kada Koncil govori o communio, ne misli prije svega na organizacijske ili strukturalne aspekte Crkve. Communio ne označava njezinu vanjsku formu, nego njezinu suštinu, njezinu unutarnju stvarnost – otajstvo Crkve.

Prema koncilskom nauku, to otajstvo leži u činjenici da mi, po Duhu Svetom i kroz Krista, imamo pristup Ocu – i upravo tako postajemo dionici božanske naravi. Zajedništvo Crkve utemeljeno je u samom zajedništvu Presvetoga Trojstva i iz njega crpi svoje biće (LG 4; UR 2). Crkva je, u tom smislu, ikona trinitarnog zajedništva Oca, Sina i Duha Svetoga.

Ovim Koncil jasno poručuje: Crkva sama po sebi nije odgovor na ljudsku čežnju za zajedništvom.
Tek u Božjoj samodarovanosti – u odnosu prijateljstva i zajedništva s Bogom – čovjekova žudnja za puninom zajedništva nalazi svoje ispunjenje. Samo Bog jest i ostaje konačni odgovor na pitanje koje čovjek sam za sebe predstavlja (GS 21).
Zato je Crkva istodobno usmjerena prema Bogu i podložna njegovu pozivu.

U koncilskim tekstovima pojam koinonia (communio) ne označava tek „zajedništvo“ u sociološkom smislu, nego prije svega sudioništvo (Teilhabe) – sudjelovanje u darovima spasenja koje Bog slobodno daje.
To uključuje:
– sudioništvo u Duhu Svetome
– sudioništvo u novome životu
– u ljubavi
– u Evanđelju
– a osobito: u Euharistiji

Zato Koncil s pravom ističe da je Euharistija vrhunac i središte crkvenog zajedništva (communio) (LG 11; AG 9).
Pored toga, govori i o dvama stolovima – stolu Božje riječi i stolu Euharistije (SC 51; DV 21), iz kojih Crkva crpi život. Time Crkva postaje ono što koncilski dokumenti nazivaju „stvorenje Riječi“ (creatura verbi) (LG 2, 9; DV 21–26).

Kao euharistijsko zajedništvo, Crkva nije tek simbol trinitarne communio, nego njezina konkretna prisutnost u povijesti. Nije samo znak i instrument spasenja, već i plod tog spasenja – život koji iz njega izvire.

Iz: Manfred Scheuer, „Wider den kirchlichen Narzissmus. Ein spirituell-politisches Plädoyer“, Tyrolia Verlag, Innsbruck–Wien 2015.