Crkva kao partner za život: nova vizija biskupske službe i liturgije

Crkva treba prestati govoriti samo o sebi i početi biti tu – konkretno, blisko, profesionalno. Sellmann predlaže novu ideju biskupske službe, liturgije i dušobrižništva.

Što je potrebno da bi se ljudi danas ponovno zainteresirali za Crkvu? Pastoralni teolog Matthias Sellmann smatra da Crkva mora razviti novu ideju svoga poslanja i postati prepoznatljiva kao vjerodostojan “pružatelj usluga” za ispunjen i dobar život.

Kako bi se današnji ljudi ponovno otvorili prema Crkvi i vjeri, potrebne su nove uloge, timski pristupi i drugačije organizacijske strukture, poručuje Matthias Sellmann, profesor pastoralne teologije na Ruhrskom sveučilištu u Bochumu. „Vjerujem da nam je potrebna i nova ideja biskupske službe, kao i novi liturgijski oblici“, izjavio je za katolički portal domradio.de.

Suvremen čovjek, dodaje, želi Crkvu koja je profesionalna i vjerodostojna sugovornica, osobito kad je riječ o dušobrižništvu – koje ne smije biti zatvoreno unutar crkvenih zidova. Ljudi se danas, smatra Sellmann, konkretno pitaju: „Hoće li Crkva doista biti uz mene kad mi bude teško?“ Odgovor se ne smije skrivati iza apstraktnih pojmova, nego mora postati vidljiv kroz stvarne ljude – kroz fascinantne, suosjećajne osobe koje djeluju u telefonskom savjetovanju, kriznom dušobrižništvu ili hospicijskoj skrbi.

Prema Sellmannu, tri ključne točke na kojima Crkva može graditi svoju vjerodostojnost danas su: jezik, liturgija i djelatna ljubav (diakonija). Upravo u tim područjima može ponovno zadobiti pozornost suvremenika.

Crkva kao partner za kvalitetan život

Crkva, naglašava, mora postati prepoznatljiva kao „pružatelj usluga za kvalitetan život i za dobro funkcionirajuće zajednice“. To uključuje aktivno umrežavanje ne samo s religijskim nego i s nereligijskim akterima – s turističkim zajednicama, vatrogascima, policijom, islamskim zajednicama, Caritasom, Diakonijom, udrugama za dobrobit i drugim društvenim partnerima.

U takvom novom ustroju, ističe voditelj Bochumskog centra za primijenjena pastoralna istraživanja (ZAP), postaje moguće autentično kršćanstvo. Autentični kršćani su, prema njegovu mišljenju, ljudi koji vjeruju da su odnosi jači od udaljenosti, da se ovaj svijet još uvijek može spasiti, da je pomirenje s bližnjima moguće i da bolest i smrt ne moraju biti kraj. Takvi ljudi zrače radošću, velikodušnošću, angažiranošću i humorom – i upravo to pobuđuje pitanje: „Što ih motivira?“

Sellmann pritom upozorava da se u Njemačkoj premalo govori o vjeri. „Ljudi ne dijele vlastita religiozna iskustva. Zbog toga se stvara dojam da drugi nisu ništa više religiozni od mene – pa možda čak ni nisu zainteresirani za to. A to jednostavno nije istina.“ Tamo gdje ljudi iskreno govore o onome što ih pokreće, gotovo uvijek se pojavljuje i autentičan interes, zaključuje Sellmann.
(KNA)