Darko Mejaški: “Mi živimo sinodalnost već 150 godina.”

Dalibor Milas

20.05.2023

Darko Mejaški: “Mi živimo sinodalnost već 150 godina.”

Foto: Davorin Višnjić/PIXSELL

Dok se u Njemačkoj i Katolička i Evangelička crkva suočavaju s gubitkom vjernika, Starokatolička crkva bilježi porast novih članova.

I to pogotovo u većim njemačkim gradovima (Berlin, München, Köln i Bonn). Biskup Matthias Ring raduje se novim vjernicima. Jedan od razloga popularnosti Starokatoličke crkve u germanskom govornom području je i činjenica da je posljednjih nekoliko godina više visokopozicioniranih katoličkih klerika prešlo u Starokatoličku crkvu.

Za danas vam donosimo razgovor s jednim svećenikom Starokatoličke crkve u Hrvatskoj. Darko Mejaški, koji također ima i iskustvo Rimokatoličke crkve, odličan je sugovornik za ovu temu te lako može usporediti ove dvije kršćanske zajednice.


Darko, kako ti gledaš na ovaj najnoviji trend u Njemačkoj?

DM: Mislim da katolici u Njemačkoj traže crkvu u kojoj će se osjećati dobrodošlo, u kojoj će moći aktivno utjecati na izbor svojih župnika i biskupa. Mislim da ljudi traže otvorenu crkvu, u kojoj će njezini svećenici moći živjeti u skladu s prirodnim zakonima. Tu mislim na fakultativni celibat. Sigurno traže i crkvu sa što manje seksualnih skandala. Razloga je sigurno i više nego dovoljno. Mnogi se sigurno pitaju: „Što ja dobijem od crkve za koju mjesečno odvajamo dio svog novca?“ A i sama svijest o demokraciji pred mnoge vjernike u crkvi postavlja pitanje: „A zašto moj glas u crkvi ne bi imao neku težinu? Nismo više ovce da nas netko samo šiša.“ Dakle, razloga je sasvim dovoljno i jasno je da se s tim nije lako nositi nikome, a kamoli crkvi.

Kakvo je stanje sa Starokatoličkom crkvom u Hrvatskoj? Čini se kao da za vas, starokatolike, i nema previše mjesta u javnom prostoru. Smeta li vam to?

DM: Hrvatska starokatolička crkva je inače kroz povijest bila gotovo najveća starokatolička crkva u Europi; brojila je oko 50 tisuća vjernika. Ali, za razliku od drugih starokatoličkih crkvi, naša je bila u jako teškim uvjetima za vrijeme Drugog svjetskog rata, kada ju je režim NDH gotovo uništio. Kako to inače bude, neke osobe, koje ne zaslužuju da ih se spominje, iskoristile su to vrijeme da bi se obračunale sa Starokatoličkom crkvom u Hrvatskoj.

Dok su primjerice njemački i austrijski starokatolici gotovo uvijek uživali naklonost raznih režima i vlasti, u Hrvatskoj to nažalost nije bilo tako. Danas je naša Crkva hvala Bogu ravnopravna sa svim ostalim povijesno prisutnim crkvama. Kao takvi, mi korak po korak napredujemo. Polako, ali sigurno. Od 2001., kada smo imali po popisu stanovništva svega tristotinjak vjernika, sada je oko tisuću onih koji se izjašnjavaju kao starokatolici. To je za nas uspjeh. Imamo mi i pristup medijima, ali – istina – jasno ne onoliko koliko bismo htjeli. Ove godine (17. rujna) proslavit ćemo i stotinu godina djelovanja i priznanja naše Crkve. Dobro bi nam došla i nova duhovna zvanja kako bismo bili još vidljiviji.

Ti poznaješ jako dobro i Rimokatoličku i Starokatoličku crkvu. Što te točno privuklo starokatolicima?

DM: Ono što me privuklo starokatolicima jest oblik crkvenosti – to je sinodalni put odnosno sinodalno uređenje crkve. To je zaista onaj starokršćanski oblik crkvenog života, prema kojem cijela zajednica vodi brigu o crkvi. Ja kao svećenik zadužen sam za svećeničku dužnost i duhovnost. Ja nisam recimo blagajnik ili menadžer. O tome netko drugi vodi brigu. Uloge u zajednici su dakle podijeljene. Kako kaže sveti Pavao, svatko ima neki drugi dar, a svi darovi dolaze iz istog izvora. Ono što mi se posebno svidjelo jest mogućnost da đakoni, svećenici i biskupi mogu biti oženjeni. Dok sam bio rimokatolički svećenik, za mene je to uvijek bila dilema: zar Bog stvarno traži i od mene i od drugih da nemamo vlastite obitelji? Na kraju čovjek shvati da je celibat čista ljudska tvorevina. No, ono što mi je bilo najvažnije jest to da je Starokatolička crkva u biti crkva kakva je bila i u prvom tisućljeću kršćanstva. Želim biti takav svećenik – rekao sam sam sebi. I evo me: sretan sam i zadovoljan.

Za sve one koji za vas prvi put čuju, možeš li ukratko opisati koja je razlika između Starokatoličke i Rimokatoličke crkve? Zašto ovaj prefiks „staro-“?

DM: Kada je 1871. održan Prvi vatikanski koncil, velik dio zapadnih teologa iz Njemačke, Švicarske, Austrije i drugih država nije pronašao opravdanje u Svetom pismu za novu dogmu o papinoj nepogrešivosti. Na kraju je gotovo polovica koncilskih biskupa negodovala zbog ove nove dogme. Iz naših krajeva najpoznatiji je bio J. J. Strossmayer. Na koncu je došlo do toga da su spomenuti teolozi iz Njemačke i ostalih država isključeni iz Rimokatoličke crkve zbog svog neslaganja s dogmom. No, upravo ti teolozi su postali inicijatori pokreta za obnovu crkve i povratka svojim kršćanskim izvorima. Oni su se obratili katoličkoj nadbiskupiji u Utrechtu koja je prekinula kontakte s Rimom i tako je došlo do ređenja prvih katoličkih biskupa mimo Rima i papinskog dekreta. Nakon što se godine 1889. zajednica katoličkih biskupija ujedinila u tzv. Utrechtsku uniju, nastala je Starokatolička crkva. Uveden je narodni jezik u bogoslužje, ukinut je celibat te je odlučeno da će se crkva uređivati i voditi sinodalno… Dok mi to u našim crkvama živimo već 150 godina, neke druge crkve tek sad muku muče kako sve to primijeniti u vlastitim redovima.

Kako komentiraš prijedloge i rasprave o ukidanju obaveznog celibata i u Rimokatoličkoj crkvi?

DM: Rasprave oko ukidanja obaveznog celibata u Rimokatoličkoj crkvi sve su glasnije u posljednje vrijeme. Zanimljivo je recimo primijetiti da se posljednjih dvadesetak godina o ovoj temi vrlo malo govorilo. Papa Ivan Pavao II. često je znao reći za neke teme da se o tome više neće raspravljati zato što je to pitanje za njega bilo završeno. Uloga žena u crkvi, primjerice. Sada smo svjedoci da dio vodeće hijerarhije Rimokatoličke crkve o tome jasno progovara te otvara sva ta pitanja. Po meni je to dobro. Ali, jako je bitno naglasiti i svatko tko je malo bolje upoznat sa situacijom u crkvi svjestan je da bi onaj konzervativniji ili fundamentalistički dio crkve bio spreman na odcjepljenje i stvaranje jedne „nove“ katoličke crkve. Zasigurno ni pitanje celibata neće proći mirno. Tada će se jasno vidjeti dva krila crkve koja jedno na drugo i neće gledati sa simpatijama.

I jedno malo osobnije pitanje: poznato je da postoji dosta rimokatoličkih svećenika koji su samo deklarativno u javnom celibatu dok u stvarnom životu imaju i partnerice pa čak i obitelji. Zar nisi i ti mogao tako?

DM: Što se tiče nekog dvosmislenog života, odnosno da skrivam obitelj, nisam takav tip čovjeka da bih glumio za oltarom jedno, a kasnije nešto drugo. S druge strane mogu reći da nisam dobio nikakve privilegije za ovaj način života. No, uvijek sam se pitao kako se jednima može tolerirati da potajno imaju žene i djecu, a drugima ne? Ali ne opterećujem se time više. Za nas u Starokatoličkoj crkvi svi su ljudi djeca Božja. Nikoga ne osuđujemo. Samo mi nije jasno kako neki uspijevaju cijeli život nešto glumiti i prodavati se za nešto što u stvari nisu.

I, za kraj, da kojim slučajem u Hrvatskoj imate pozornicu kao primjerice većinska Katolička crkva, što biste poručili građanima RH?

DM: Okrenimo se budućnosti, budimo vrijedni i marljivi u ovoj našoj prekrasnoj zemlji koja je nažalost svakim danom sve praznija. Poštujmo sve ljude i njihova prava na vlastiti izbor.

Razgovarao Dalibor Milas.