Dilexi te: Crkva koja ne bježi od svijeta

Što papa Lav u “Dilexi te” stvarno traži od Crkve? Teološka i društvena analiza.

Na blagdan svetog Franje Asiškog, 4. listopada, papa Lav XIV. objavio je svoje prvo apostolsko pismo. Već na prvim stranicama jasno je da želi nastaviti put koji je započeo njegov prethodnik, papa Franjo. Sam Papa kaže da je tekst „naslijedio“, ali ga je obogatio vlastitim teološkim rukopisom i iskustvom.

Riječ je o duhovnom i istodobno političkom tekstu, naslovljenom Dilexi te („Ljubio sam te“), koji se po tonu i sadržaju prije svega obraća Crkvi samoj. Za razliku od socijalnih enciklika, ovo pismo ne donosi iscrpnu društvenu analizu ni institucionalne prijedloge, ali iz njega izbija jasna poruka: Crkva ne smije postati zatvoreni sustav koji se brani od svijeta, nego mora proročki stajati uz pravednost, dostojanstvo i siromašne.

Crkva je poslana na ulice svijeta. Milost se ne boji prašine.

U središtu pisma stoji Božja milosrdna ljubav prema onima koji su isključeni i ranjeni. Na tu ljubav Crkva mora odgovoriti „proročkom ljubavlju“. U vremenu polariziranog svijeta i suprotstavljenih očekivanja, Papa poziva Crkvu da razlikuje duhove, da ostane vjerna Evanđelju i da se ne dopusti pretvoriti u oruđe ideoloških interesa.

Kada vjera postane strah, prestaje biti Evanđelje.

„Ne zaboravi siromašne!“ Taj biblijski poziv, koji odzvanja od psalama do Pavlovih poslanica, provlači se kroz cijelo pismo. Briga za siromašne nije dodatak vjeri, nego njezino središte. Ljubav prema bližnjemu nije pobožna opcija, nego mjerilo istinskog bogoslužja. „Ne može se moliti i prinositi žrtve dok se istodobno tlače najslabiji.“ Papa upozorava na kulturu isključenosti koja prihvaća da milijuni ljudi gladuju ili preživljavaju u nečovječnim uvjetima.

Lav opisuje različita lica siromaštva, prizivajući slike ratnih i kriznih područja svih kontinenata. Podsjeća da borba protiv gladi stagnira, a u mnogim se zemljama stanje pogoršava. Kritizira meritokratski pogled koji siromaštvo tumači kao osobni neuspjeh, zaboravljajući strukturalne uzroke nepravde.

Na tom tragu Lav XIV. nastavlja i produbljuje ekonomsku kritiku pape Franje. Ne osuđuje gospodarstvo kao takvo, nego njegovu izopačenu, dehumaniziranu formu: ekonomiju koja ubija, jer slijedi profit bez moralnog kompasa i društvenog okvira. Crkvena socijalna misao dobro poznaje to „opredjeljenje za siromašne“ kao središnji kriterij vjere u djelovanju. Papa svoje razmišljanje povezuje i s latinskoameričkom tradicijom, osobito s dokumentom iz Aparecide iz 2007., koji govori o Crkvi kao suputniku siromašnih i ranjenih.

Od biblijskih početaka do danas, ljubav prema siromašnima ostaje mjerilo identiteta i vjerodostojnosti Crkve. No ta se ljubav uvijek mora iznova prevoditi u konkretne oblike: kroz svjedočanstvo pojedinaca, zajednica i vjerničkih inicijativa. Samo ako stoji uz siromašne i s njima dijeli put, Crkva može vjerodostojno govoriti o Bogu koji čuje njihov krik i koji se u Kristu solidarizirao s njima.

Tko želi dotaknuti Krista, neka dotakne rane svijeta.

Papa naglašava da opcija za siromašne može obnoviti i Crkvu i društvo, ali samo ako se oslobodimo samodostatnosti i poslušamo glas ranjenih. Podsjeća na jedinstvo zapovijedi ljubavi u Novom zavjetu i na ulogu ranih crkvenih otaca, osobito Augustina. Benediktinska tradicija pokazuje kako se kontemplacija i djelatna ljubav nadopunjuju.
U tome je srž kršćanske civilizacije: tamo gdje svijet vidi problem, Crkva prepoznaje brata i sestru; gdje svijet gradi zidove, ona pokušava graditi mostove.

Papa posebno ističe pastoralni rad s migrantima, karitativne inicijative i humanitarne misije. Kritizira politike zatvaranja i isključivanja te poziva na Crkvu koja prati sve koji su na putu. Briga za siromašne nije samo socijalna aktivnost, nego teološki čin: znak Božje prisutnosti koja u ljudskoj patnji otkriva put spasenja. Za Crkvu je to obiteljska stvar, pitanje identiteta.

Lav ne ostavlja prostora dvojbi: Crkva mora biti uz siromašne, boriti se s njima za pravednost i oslobođenje i odupirati se svakoj manipulaciji koja bi je pretvorila u instrument moći. Podržava narodne pokrete i zalaže se za politiku s i za siromašne, tražeći njihovu stvarnu zastupljenost kao temelj žive demokracije. Kada dodaje da to vrijedi i za crkvene institucije, to postaje jasan poziv na sinodalnost i uključivanje svih vjernika u odlučivanje.

Crkva, kaže Papa, treba učiti iz iskustava radničkih, ženskih i antirasističkih pokreta. Stvarnost se bolje vidi s margina nego iz središta moći. Siromašni posjeduju vlastitu mudrost i duhovnu inteligenciju koja je nezamjenjiva za Crkvu i čovječanstvo.

Lav upozorava na strukture grijeha koje čine normalnim to da živimo kao da siromašni ne postoje. Oštro pita: imaju li manje sposobni manju vrijednost? Imaju li slabi manje dostojanstvo? Od odgovora na ta pitanja ovisi budućnost naših društava. Ili ćemo povratiti moralno i duhovno dostojanstvo, ili ćemo potonuti u blato sebičnosti.

U perspektivi Evanđelja, siromašan nije samo sociološka, nego teološka kategorija: znak Božje prisutnosti u svijetu. Krist je uzeo na sebe tijelo koje gladuje, koje žeđa, koje je bolesno i zatočeno: tijelo svakog čovjeka kojemu je uskraćena punina života. Upravo zato, kaže Papa, moramo biti otvoreni iznenađujućem iskustvu da nas baš siromašni uče Evanđelju. To nije romantiziranje siromaštva; to je poziv na pravednost. Uz ljubav i blizinu, Papa naglašava i pravo siromašnih na obrazovanje te dužnost Crkve da to omogući kroz škole i inkluzivne programe.

Papa hvali ciljeve Ujedinjenih naroda o iskorjenjivanju siromaštva te podsjeća da društvena i crkvena odgovornost uključuju pravednu raspodjelu dobara i solidarnost u korištenju resursa. Vlasništvo nikada nije apsolutno, nego uključuje odgovornost prema zajednici.

Lav upozorava i na lažnu duhovnost koja religiju zatvara u privatnu sferu. Vjera se ne može živjeti u izolaciji od svijeta. Kritizira i one narative koji tvrde da će se nepravde riješiti „same od sebe“, jer takvi pristupi ne vide lice onih koji pate.

Svojim pismom Dilexi te papa Lav XIV. otvara vrata koja se više ne mogu zatvoriti. Ljubav prema siromašnima nije ukras, nego razdjelnica između istine i laži.

Crkva mora birati: stajati uz ljude koji pate ili uz sustave koji patnju proizvode. U tom izboru ogoljuje se tko smo. I tko je naš Bog.