Duhovnost ljeta: tijelo, prisutnost i zahvalnost

Kolovoz je uobičajeno srce ljeta. Donosi sa sobom ne samo promjenu vremena, nego i drukčiji način doživljavanja svijeta.

Ljeto nas poziva da iznova otkrijemo tijelo Kristovo. Ne samo u euharistiji, nego i u svakodnevnim susretima, u tijelu drugoga, u obilju prirode, u vlastitoj tjelesnosti.

Može li se uopće govoriti o duhovnosti ljeta? Ako pod tim mislimo da se duhovni život mijenja ovisno o godišnjem dobu, odgovor bi bio ne. No ako priznajemo da ritam vremena oblikuje našu duhovnu osjetljivost, tada odgovor glasi da. Liturgijska godina Crkve već nas sama po sebi uči da vrijeme ima duboko značenje. Naš je kršćanski život utemeljen u ritmu liturgije i sakramenata. Vjera se živi kroz tijelo, geste, hodove i tišine. Kroz prisutnost.

U današnjem svijetu, gdje nas avion može iz ljeta prebaciti u zimu, tijelo lako izgubi orijentaciju. Liturgija nas pak poziva na drukčiji odnos prema vremenu. Tijelo je važno. Vrijeme je važno. Sezone nisu samo klimatske nego i duhovne stvarnosti.

Ljeto je u liturgijskom kalendaru takozvano “vrijeme kroz godinu”. U tom razdoblju ulazimo u velike svetkovine: Uzašašće, Duhove, Presveto Srce Isusovo, Tijelovo. To su svetkovine tijela. U njima se susrećemo s odsutnošću fizičkoga Kristova tijela, ali i učimo prepoznavati tijelo Kristovo u drugome, u zajednici, u euharistiji. U svakom čovjeku koji vjeruje, ljubi i traži. Ponekad i u onima koji nas izazivaju svojim životom, drugačijim, nepredvidivim.

Ljetni mjeseci pozivaju na otpuštanje oslonaca. Duhovno gledano, ulazimo u dublje vode. Liturgija tada manje “upravlja” našim koracima. Više toga ostaje na nama. To je vrijeme sazrijevanja vjere. Vrijeme kada učimo prepoznavati Boga u svakodnevnom. Kada pokušavamo hodati bez oslanjanja na vanjske znakove, s povjerenjem da je Bog prisutan i u tišini.

Tijelo ljeti postaje vidljivije. I doslovno i simbolički. Skidamo slojeve, ali i obrane. Ljudi sjede na klupama, sporije ručaju, promatraju jedni druge. Više se boravi vani. Više se susreće. Ljeto nas usporava. Poziva nas da se zadržimo. Da osluškujemo. Da primijetimo ono što inače prođe neopaženo.

Tada “Ovo je tijelo moje” postaje poziv na prisutnost. U susretima, u dodiru, u pogledu. Ignacijevska molitva osjetilima upravo to i predlaže: prepoznati Boga u okusu, mirisu, zvuku, svjetlu, teksturi. Ljeto je vrijeme kada sve to postaje intenzivnije. U voću, u zraku, u smijehu djece, u mirisu cvijeća, u vjetru koji donosi odjeke grada i vrtova.

Ali tijelo, koje ljeti više pokazujemo, može postati i izvor nesigurnosti. Već u proljeće počinju savjeti o dijetama. Poruke da nismo dovoljno dobri. Tijelo žene pod posebnim je povećalom. Sve se procjenjuje. Sve može biti “pogrešno”: boja kose, boja kože, oblik, težina, dlake, bore. U takvom svijetu rečenica “Ovo je tijelo moje” postaje čin otpora. Poziv na pomirenje s vlastitim tijelom. Na zahvalnost. Na oslobađanje od srama.

Duhovnost utjelovljenja ne prezire tijelo. Ona ga slavi. Uči nas da ga volimo. Da ga prihvatimo takvo kakvo jest, ovdje i sada. Da u njemu prepoznamo prostor Božje prisutnosti. Da se oslobodimo straha, samoprijezira, uspoređivanja. Da zahvalimo za cvat i plod vlastitog života, bez obzira na godine, oblik ili očekivanja.

Priroda nas ljeti podsjeća na Božju raskoš. Plodova je više nego što možemo pojesti. Biljke rađaju u izobilju. Pčele zuje, pijane od nektara. U svemu tome nema korisnosti. Samo dar. Samo obilje. Duhovnost ljeta nas uči da nije sve u učinkovitosti, proizvodnji i produktivnosti. Uči nas da “gubiti vrijeme” s Bogom ima smisla. Da život nije mjerljiv. Da sveti trenuci dolaze kada ih ne planiramo.

Bog nije vezan uz neko posebno doba godine. On je uvijek s nama. Ali ljeto nas, možda više nego ostala godišnja doba, poziva da čujemo: “Ovo je tijelo moje” – kao poziv da budemo prisutni, budni, uronjeni u ljepotu stvorenoga. U drugome čovjeku, u prirodi, u sebi. U Kristu koji oslobađa sve stvorenje i poziva nas da budemo u svijetu: tijelom, srcem, dušom. Zahvalni.

Gemma Simmonds CJ