Egzorcisti upozoravaju na zloupotrebe i neispravne prakse

Za mnoge riječ egzorcizam još uvijek priziva holivudske slike: mrak, krikove, levitacije i sve one rekvizite koje filmovi vole jer dobro prodaju kokice.

Stvarnost je, međutim, mnogo prizemnija i upravo zato ozbiljnija. Katolički obred istjerivanja demona nije improvizirani spektakl, nego strogo reguliran liturgijski čin, lišen senzacionalističkog hokus-pokusa. Tako bi, u interesu ljudi i vjere, trebalo i ostati.

Na to ovih dana podsjeća i Međunarodno udruženje egzorcista (AIE), koje upozorava na “pogrešne i neprihvatljive prakse” u egzorcizmu. Udruga, osnovana 1994. godine, u svojoj je izjavi naglasila tri riječi koje bi trebale biti ključ cijele teme: razlučivanje, obrazovanje i djelovanje pod crkvenim ovlaštenjem. Drugim riječima: bez samovolje, bez improvizacije, bez lova na jeftine efekte. Egzorcizam se, ističu, uvijek mora vršiti u ime Crkve i s njezinim mandatom. Egzorcist pritom nije “specijalac za paranormalno”, nego služitelj Crkve, “Kristov sluga”, jer jedino Krist ima vlast nad zlom.

Prema katoličkom učenju, moguće je da osoba bude pod snažnim utjecajem zla, a da se kroz propisani obred i molitvu, koju može voditi samo posebno obučeni i službeno imenovani svećenik, traži oslobođenje. No prije nego što se uopće govori o egzorcizmu, obvezno je ozbiljno razlučivanje, uključujući i konzultacije s psihijatrom. Katolički egzorcisti pritom nastoje jasno razlikovati ono što bi se moglo nazvati duhovnom problematikom od religijske histerije i raznih psihičkih bolesti, koje traže sasvim drugačiji pristup.

Egzorcisti imaju sve više posla

AIE, koji okuplja oko 900 članova diljem svijeta, navodi da se posljednjih godina povećava broj ljudi koji traže pomoć egzorcista. Sve više njih vjeruje da su izloženi nadnaravnim utjecajima, poput opsjednutosti ili opsesije. Upravo zato, upozorava udruženje, raste i opasnost od zloupotreba, pogotovo ondje gdje se strah pretvara u tržište, a vjera u tehniku.

Posebno se osuđuju praznovjerne metode poput “dijagnosticiranja” demonskih utjecaja na temelju fotografija ili komada odjeće, kao i manipulativna upotreba posvećenih predmeta, primjerice vode ili ulja. Takve prakse nisu samo teološki pogrešne, nego u ljudima hrane magijsko razmišljanje, kao da se zlo rješava trikovima, a ne vjerom, razboritošću i odgovornom pastoralnom skrbi.

Na kraju, AIE podsjeća i na ono najvažnije: egzorcizam nije čin užasa, nego čin vjere. Ne drama s đavlom u glavnoj ulozi, nego molitva za čovjeka u patnji. Zato je pogrešno kada se sve vrti isključivo oko demona, kao da je zlo posljednja riječ. Egzorcist bi, kažu, trebao nalikovati milosrdnom Samarijancu: pristupiti ranjenom s nadom, poniznošću i brigom, ne sa senzacijom, nego s mjerom, vjerom i odgovornošću.