Što je Epstein tvrdio o Vatikanskoj banci i zašto to ne drži vodu

U “Epsteinovim dosjeima” pojavljuje se e-mail u kojem Jeffrey Epstein tvrdi da je promjena vodstva u IOR-u, takozvanoj Vatikanskoj banci, “najvažnija promjena u Vatikanu” nakon Benediktove ostavke. Zvuči kao bomba, ali dio te “analize” nije ni njegova, a ključni navodi ne stoje. Donosimo što u e-mailovima piše, odakle dolaze i gdje se priča raspada na činjenicama.

Svjetski mediji i dalje probavljaju najnovije objave datoteka američkog Ministarstva pravosuđa (DoJ) vezanih uz slučaj Jeffreyja Epsteina, osuđenog trgovca ljudima i financijaša.

Takozvani “Epsteinovi dosjei” i dalje rasvjetljavaju razgranatu mrežu veza koje je održavao čovjek koji je početkom 2000-ih priznao krivnju u predmetu vezanom uz prostituciju maloljetnica, a potom umro u pritvoru čekajući suđenje za niz sličnih i povezanih kaznenih djela.

Objavljeni paketi e-mailova i dokumenata ogolili su Epsteinove kontakte i interese u globalnoj mješavini političara, članova kraljevskih obitelji, milijardera i drugih moćnika, s kojima je razmjenjivao bilješke i procjene o svemu i svačemu.

Jedna razmjena, koja je posebno privukla pozornost čitatelja The Pillara, odnosila se na Institut za religijska djela (IOR), u javnosti često nazivan “Vatikanskom bankom”.

U e-mailu iz 2013., poslanom nakon objave ostavke pape Benedikta XVI., Epstein je Larryju Summersu, ekonomistu i nekadašnjem direktoru Nacionalnog ekonomskog vijeća (do 2011.), bivšem predsjedniku Harvarda i članu Clintonove administracije, napisao da bi promjena vodstva u IOR-u mogla biti “najvažnija promjena u Vatikanu” i važnija od same Benediktove ostavke.

Što je Epstein zapravo napisao i što je time htio reći? The Pillar nudi kontekst.

Što je pisalo u Epsteinovu e-mailu?

U e-mailu datiranom 21. veljače 2013. Epstein je Summersu napisao:

“Najvažnija promjena u Vatikanu možda nije iznenadno umirovljenje pape Benedikta XVI., nego promjena vodstva u ‘Institutu za religijska djela’, vatikanskoj banci.”

Nastavio je tvrdnjom da je Vatikan, zbog statusa suverene države, izuzet od pravila transparentnosti ne samo Italije, nego i Europske unije, te da taj status “omogućuje elitnim klijentima izbjegavanje nadzora nad novčanim transferima”.

Zatim je prešao na slučaj tadašnjeg predsjednika IOR-a Ettorea Gottija Tedeschija. Epstein piše da je Tedeschi u svibnju prethodne godine smijenjen nakon što su talijanske vlasti otvorile istragu o razgranatoj shemi podmićivanja u kojoj je navodno sudjelovao. U nastavku tvrdi da je u pretrazi njegova doma pronađeno 47 dosjea s kompromitirajućim materijalima o “unutarnjim neprijateljima” u Vatikanu, uz napomenu da su dosjei sadržavali upute kako ih upotrijebiti ako mu se nešto dogodi. Prema Epsteinovu opisu, presretnuti pozivi dodatno su sugerirali da se Tedeschi bojao atentata jer “zna vatikanske tajne”.

Epstein potom zaključuje da je do kraja 2012. Tedeschi surađivao s talijanskom istragom, a da je u tom trenutku, “u jednom od posljednjih činova Benediktova pontifikata”, “svemoćni Kardinalski zbor” imenovao njemačkog odvjetnika Ernsta von Freyberga predsjednikom banke. A zatim je, piše Epstein, uslijedila “izvanredna” Benediktova ostavka.

Zašto je to napisao?

Dulji odgovor glasi: e-mail je poslan dan nakon što je Benedikt XVI. postao prvi papa u stoljećima koji je odstupio s dužnosti.

U govoru Kardinalskom zboru Benedikt je obrazložio da je, s obzirom na dob i opću iscrpljenost, sve više postajao svjestan kako se ne smatra doraslim zahtjevnosti papinske službe. U trenutku ostavke imao je 85 godina.

Odluka je došla nakon niza skandala u Vatikanu koji su zajednički postali poznati kao “Vatileaks”. Kao odgovor, Benedikt je osnovao povjerenstvo od trojice kardinala kako bi istražilo korupciju u kuriji.

Kardinali Julián Herranz, Jozef Tomko i Salvatore De Giorgi navodno su prikupili nekoliko stotina stranica dokaza i svjedočanstava te ih predstavili Benediktu u prosincu 2012. Mnogi su tada nagađali da je sadržaj tog izvješća imao važnu, a neki vjeruju i presudnu ulogu u papinoj odluci da odstupi.

Prema riječima pape Franje, koji je 2013. naslijedio Benedikta, njegov mu je prethodnik u jednom od prvih susreta nakon konklave predao “veliku bijelu kutiju” s izvješćem i popratnim materijalima.

U svojoj autobiografiji Spera Franjo je zapisao da mu je Benedikt rekao: “Sve je unutra. Dokumenti o najtežim i najbolnijim situacijama. Slučajevi zlostavljanja, korupcije, mračnih poslova, nepravilnosti.”

U tom kontekstu IOR se često spominjao u optužbama i sumnjama koje su pratile Benediktov pontifikat. Godine 2012. predsjednik banke, Ettore Gotti Tedeschi, smijenjen je glasanjem o nepovjerenju u nadzornom odboru. Tjedan prije nego što je Benedikt objavio ostavku, odbor je izabrao Ernsta von Freyberga za novog čelnika banke.

Ali “kratki odgovor” je još jednostavniji

Prema The Pillaru, vjerojatno je najsažetiji odgovor ovakav: Epstein je to napisao zato što je netko drugi isto napisao njemu.

U istom setu DoJ-ovih objava nalazi se e-mail koji je Epstein primio svega sat vremena prije nego što je Summersu poslao svoj. Dva su teksta, uz mnoštvo tipfelera, gotovo identična. Drugim riječima: Epstein je u biti kopirao (i tek minimalno uredio radi čitljivosti) e-mail koji je primio, te ga proslijedio kao vlastitu analizu.

Dodatnu zabunu izaziva činjenica da je autor originalnog e-maila bio novinar i harvardski profesor Edward Jay Epstein, koji je poruku završio poveznicom na vlastite ranije tekstove o skandalima oko IOR-a, uključujući i aferu Banco Ambrosiano.

Je li “Epstein/Epstein” ipak imao poantu?

Jednom riječju: ne.

Ne postoji ozbiljan način da se ustvrdi kako je imenovanje Ernsta von Freyberga na čelo IOR-a “najvažnija promjena u Vatikanu” u usporedbi s ostavkom Benedikta XVI. No jednako bi bilo pogrešno tvrditi da te dvije priče nemaju nikakve veze.

Financijska korupcija u kuriji doista je bila velika tema tijekom Benediktova pontifikata, a ozbiljni vatikanski analitičari smatraju da je sadržaj izvješća kardinalske komisije igrao važnu ulogu u odluci o ostavci, neki vjeruju i odlučujuću.

IOR je desetljećima bio mjesto skandala i optužbi, upravo zato što je, kao institucija Vatikana, dugo vremena bio slabije uklopljen u europski regulatorni okvir, što je povećavalo rizike i otvaralo prostor zloupotrebama, uključujući i pranje novca.

No tijekom Benediktova pontifikata IOR je već prolazio kroz ozbiljne reforme, a na izravne papine upute banka je krenula u usklađivanje s vanjskim standardima, s ciljem dobivanja međunarodnog “white list” statusa.

Znakovito je i to da e-mailovi otkrivaju slabije razumijevanje unutarnje vatikanske strukture. Epstein i njegov izvor tvrde da je “svemoćni Kardinalski zbor” imenovao predsjednika IOR-a. No Kardinalski zbor je savjetodavno tijelo papi i nema operativnu ulogu u imenovanju vodstva banke.

A što je s Tedeschijem? Je li smijenjen “bez razloga”?

Tedeschijeva smjena, kao i mnogo toga u vatikanskim financijama, brzo se pretvorila u vrtlog optužbi, sumnji i teorija. Sugestija da je imao strah za vlastitu sigurnost i da je skupljao materijale o protivnicima prilično je blizu istine, iako je pitanje kolika je realna opasnost postojala i dalje predmet rasprava.

Razlozi smjene 2012. bili su žestoko osporavani, ne najmanje od samog Tedeschija, koji je tvrdio da je žrtva unutarnjeg otpora prema transparentnosti i novim regulacijama.

Drugi su ukazivali na njegove veze s talijanskim financijskim krugovima i aferama, iako nikada nije bio optužen niti osobno kompromitiran, te je spominjan uglavnom kao mogući svjedok. Unatoč optužbama i istragama o pranju novca koje su pratile IOR i tijekom njegova mandata, Tedeschi je oslobođen bilo kakve krivnje.

Prema Carlu Andersonu, tadašnjem čelniku Knights of Columbus i članu upravnog odbora IOR-a, glasanje za smjenu bilo je posljedica njegova slabog radnog angažmana (navodno je u ured dolazio tek dvaput tjedno) i “sve nepredvidljivijeg osobnog ponašanja”.

Ironično, ljudi koji su ostali na operativnim pozicijama nakon njegova odlaska, tadašnji direktor Paolo Cipriani i zamjenik Massimo Tulli, kasnije su suđeni i osuđeni zbog financijskih kaznenih djela iz razdoblja njihova rada u IOR-u.

A IOR danas?

Zapravo, danas posluje dobro.

Kao jedina vatikanska financijska institucija pod vanjskim regulatornim nadzorom, IOR je dobio niz pozitivnih ocjena Moneyvala i dosegnuo razinu transparentnosti i usklađenosti koju druga vatikanska financijska tijela teško dostižu, a neka ni ne pokušavaju.

Banka je ukinula mogućnost osobnih i numeriranih računa koji nisu povezani s crkvenim subjektima i djelovanjem, upravo onih koji su desetljećima hranili optužbe o pranju novca. Uz to, objavila je niz uzastopnih godišnjih izvješća o dobiti.

Godine 2024. IOR je imao 5,7 milijardi eura ukupne imovine pod upravljanjem, što je rast u odnosu na 5,4 milijarde eura 2023.

Banka godišnje objavljuje i Tier 1 omjer kapitala, međunarodni standard koji mjeri likvidnost i izloženost riziku. Minimalni međunarodni zahtjev je 6 posto, dok se kod većih američkih banaka taj omjer obično kreće između 13 i 17 posto.

IOR je 2024. imao Tier 1 omjer od 69,4 posto, u odnosu na 59,8 posto 2023.

Daleko od toga da bi bili uvučeni u skandale, sadašnje vodstvo banke, predsjednik Jean-Baptiste de Franssu i direktor Gianfranco Mammí, pokazali su se važnim zviždačima u kurijalnim financijskim pitanjima.

Godine 2019. upravo je vodstvo IOR-a označilo sumnjive aktivnosti koje su, unatoč pritiscima i ponudama “zaštite” iz drugih vatikanskih odjela, uključujući Državno tajništvo, dovele do razotkrivanja londonskog nekretninskog skandala i velikog vatikanskog financijskog procesa koji je 2023. završio osudom devet osoba, uključujući i jednog kardinala.

Kao civilna stranka u tom slučaju, banka je podnijela zahtjev za 1 milijun eura odštete za reputacijsku štetu protiv optuženika, među kojima je i bivši zamjenik državnog tajnika, kardinal Angelo Becciu.