Zašto u Francuskoj sve više odraslih traži krštenje?

U Francuskoj posljednjih godina raste broj odraslih koji traže krštenje. Ne dolaze iz jednoga društvenog sloja niti ih pokreće isti motiv: neki nose obiteljsko kršćansko zaleđe bez osobne vjerske prakse, drugi o kršćanstvu ne znaju gotovo ništa, a mnoge je prema Crkvi dovela osobna kriza, iskustvo liturgije ili susret s ljudima koji mole. Francusko iskustvo pokazuje da se i u sekularnom društvu vjera ne vraća nužno kao nostalgija, nego kao potraga za smislom, pratnjom i zajednicom.

Pastoralna komisija Njemačke biskupske konferencije boravila je u Parizu kako bi pobliže proučila fenomen krštenja odraslih u Francuskoj. Povod tom putovanju bile su promjene u religioznim traganjima unutar sekulariziranih društava, kakve su u Njemačkoj uočene i u najnovijem istraživanju o članstvu u Crkvi.

Na putovanju je sudjelovala i Katharina Karl, profesorica pastoralne teologije na Katoličkom sveučilištu Eichstätt-Ingolstadt i savjetnica Komisije za mlade Njemačke biskupske konferencije. Ona je pojasnila glavne uvide koje je delegacija stekla u susretu s francuskim iskustvom.

Francuski laicitet i drukčiji položaj Crkve

Francuski kontekst bitno je drukčiji od njemačkog. Zbog laicističkog državnog sustava u Francuskoj ne postoje službeni statistički podaci o broju katolika. Crkva se zato u svojim procjenama ne može oslanjati na popise članova, nego se orijentira prema broju stanovnika u pojedinim regijama.

Zbog povijesne odvojenosti države i Crkve, francuska Crkva raspolaže znatno manjim financijskim sredstvima. Ona je također slabije institucionalno prisutna u državnom i socijalnom području. Njezin se rad zato u velikoj mjeri usredotočuje na klasični župni pastoral i naviještanje vjere u župama, pri čemu važnu ulogu imaju volonteri i laici.

Unatoč takvim okolnostima, francuske biskupije već pet godina bilježe porast broja osoba koje se zanimaju za katekumenat, odnosno pripremu za krštenje. Taj je rast vidljiviji u gradskim sredinama nego u ruralnim područjima, ali je prisutan na nacionalnoj razini.

Biskupije oko Pariza toj se temi trenutačno posebno posvećuju u okviru Provincijske skupštine Crkve Île-de-France. U središtu njihova promišljanja nalazi se pitanje kako župe mogu dugoročno pratiti ljude koji žele živjeti kršćanskim načinom života.

Tko su odrasli koji traže krštenje?

Osobe koje započinju katekumenat ne dolaze iz jedne društvene skupine. Riječ je o ljudima iz različitih slojeva društva, uključujući i one iz socijalno nesigurnih i ranjivih sredina.

Otprilike polovica kandidata za krštenje ima neki oblik obiteljskog kršćanskog zaleđa, ali bez vlastite religiozne prakse. Druga polovica nema gotovo nikakvo prethodno znanje o kršćanstvu. Udio obraćenika iz islama manji je od deset posto.

Mnogi kandidati rođeni su u Francuskoj, ali imaju različito etničko podrijetlo, često povezano s migracijskom poviješću njihovih obitelji. To pokazuje da se francuski katekumenat ne može svesti ni na jednu jednostavnu sociološku priču. Ljudi ne dolaze Crkvi zato što pripadaju jednom prepoznatljivom miljeu, nego zato što u njoj traže smisao, oslonac, zajednicu i jezik za ono što u vlastitom životu više ne mogu sami protumačiti.

Krize, potraga za smislom i snaga liturgije

Među motivima za zanimanje za kršćanstvo često se navode osobne krize, bolest, gubitak bliskih osoba i potreba za orijentacijom u složenom svijetu. Neki su kandidati istaknuli da ih je potaknulo molitveno življenje ljudi iz njihove okoline. Drugi su prvi impuls dobili kroz iskustvo mira i utjehe tijekom bogoslužja.

Posebno je zanimljivo da se liturgija pokazuje kao važan čimbenik privlačnosti. U vremenu u kojem se često pretpostavlja da suvremeni čovjek više nema strpljenja za obred, francusko iskustvo pokazuje suprotno: liturgija, kada nije puka forma, može postati prostor tišine, smisla i prvog susreta s vjerom.

To je važan uvid za Crkvu koja se često pita kako govoriti suvremenom čovjeku. Možda odgovor nije uvijek u novom jeziku, novoj strategiji ili još jednoj pastoralnoj reformi na papiru, tom omiljenom europskom sportu crkvenih struktura. Možda se dio odgovora krije i u jednostavnoj činjenici da čovjek, usred buke i fragmentiranosti, još uvijek traži prostor u kojem može stati, šutjeti, moliti i osjetiti da njegov život nije zatvorena jednadžba.

Što Njemačka može naučiti iz francuskog iskustva?

Uvidi iz Francuske ne mogu se jednostavno preslikati na Njemačku. Crkvene, društvene i financijske strukture dviju zemalja bitno se razlikuju. Ipak, francusko iskustvo nudi važne teološke i pastoralne poticaje.

Prvi se odnosi na način pratnje. U Francuskoj se svakom kandidatu za krštenje dodjeljuje stalna osoba koja ga prati. Ta osoba ne sudjeluje samo u formalnoj pripremi, nego postaje suputnik u svakodnevici katekumena. Pratnja se tako ne svodi na program koji treba odraditi, nego postaje odnos u kojem se vjera postupno uči živjeti.

Važnu ulogu imaju i obredni koraci tijekom priprave. Oni ne služe samo kao formalne postaje na putu prema sakramentu, nego strukturiraju rast u kršćanskom životu. Vjera se tako ne uči samo kroz informacije, nego i kroz ritam, iskustvo, zajedništvo i liturgiju.

U Njemačkoj su krštenja odraslih često vezana uz posebne centre za orijentaciju u vjeri, dok su manje snažno ukorijenjena u redoviti život župnih zajednica. Francusko iskustvo zato otvara pitanje: mogu li župe ponovno postati stvarna mjesta uvođenja u vjeru, a ne samo prostori za održavanje onoga što je već poznato?

Gostoprimstvo kao pastoralni ključ

Drugi važan poticaj odnosi se na otvorenost župnih zajednica. Francuska Crkva suočena je sa zadaćom otvaranja tradicionalnih župnih struktura novim članovima. Iskustvo pokazuje da se postojeće skupine ponekad zatvaraju u sebe i teško prihvaćaju one koji dolaze izvana.

Tu pojam gostoprimstva može postati središnji teološki i pastoralni ključ. Gostoprimstvo ne znači površnu ljubaznost, nego sposobnost zajednice da u drugome prepozna dar, a ne smetnju. To je osobito važno u Crkvi koja je sve više obilježena kulturnom, etničkom i religijskom raznolikošću.

Ako župa želi primiti nove ljude, mora biti spremna i sama se promijeniti. Jer zajednica koja prima samo one koji se savršeno uklapaju u već postojeće navike zapravo ne evangelizira, nego samo održava vlastiti komfor.

Potreba za međunarodnom razmjenom u pastoralnoj teologiji

Treći poticaj odnosi se na međunarodnu razmjenu. Katharina Karl smatra da je, s obzirom na globalne krize i rastuću ranjivost pojedinaca, potrebno snažnije povezivanje pastoralne teologije u različitim zemljama.

Njemačka se Crkva s pravom bavi pitanjem svoje društvene relevantnosti i vidljivosti u javnom prostoru. No pogled prema Francuskoj nudi dodatnu perspektivu: kako pratiti individualna religiozna traganja, kako osposobiti volontere i kako župe učiniti mjestima u kojima ljudi mogu postupno učiti živjeti vjeru.

Francusko iskustvo ne nudi gotov recept. Ali možda upravo u tome leži njegova vrijednost. Ono ne pokazuje Crkvu koja ima savršene strukture, mnogo novca i snažnu institucionalnu moć. Pokazuje Crkvu koja, u siromašnijem i sekulariziranijem kontekstu, ponovno otkriva važnost navještaja, pratnje, liturgije i gostoprimstva.

To je možda najvažnija francuska lekcija: Crkva ne postaje uvjerljiva ondje gdje ima najviše struktura, nego ondje gdje čovjeku koji traži vjeru može ponuditi pratnju, liturgiju, zajednicu i gostoprimstvo.

Vatican News